Video
Treba jasno zamisliti želju, pa u ponoć pogledati u nebo i poželjeti da se ona ostvari. Svetozar Ćorović iz Mostara, rođen je u tom gradu 28. maja 1875. godine. U Mostaru završava osnovnu i trgovačku školu, a od 1887.godine počinje da objavljuje svoja dela u raznim časopisima: Golub, Neven, Bosanska vila, Luča, Otadžbina i Brankovo kolo.
Preporučeno
Po izbijanju rata 1914. godine, biva odveden u mađarski logor, odakle se, teško bolestan, vraća 1917. Od posljedica logorovanja umire već 7. aprila 1919. godine.
Bio je izuzetno talentovan pisac. Objavio je desetak pripovjedaka, skoro isto toliko romana i nekoliko drama.
Jedna od najpotresnijih njegovih pripovjetki je Bogojavljenska noć, koja se nalazila u Čitankama za 6. razred.
Bogojavljenska noć
Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraju mahale, još treperi slaba svjetlost. To je kratka svijeća lojanica, bori se sa smrću… Na poderanom dušeku leži bolesna žena. Blizu njene glave je mali prozor, tu sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališan, koji zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj prozora, podnimio se rukom, pa niti se miče niti govori.
“Majko boli li te puno? “
“Oh..boli”.
“Ne boj se, sve će proći!”
Po svemu nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega. Jedna zvijezda zatreperi, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svjetao trag…
“Sad će!”, tiho prošapta.
On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros je razgovarao sa svojim drugovima u školi, te jedan reče da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.
“Ja ću iskati zlatna konja!”, reče jedno.
” Ja carske haljine!”, samo je on šutio.
“A ti šta ćeš? “, zapitaše ga.
” Ja… da mi ozdravi majka”…
Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas zatvori.
“Bože da mi ozdravi majka”, tako će reći.
“Majko!”, zovnu je tiho. Još malo pa ćeš ozdraviti! A zatajio je kako će ozdraviti.
Htio je najprije da joj izmoli od boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio.
Odjednom kao da nestade svih zvijezda s neba… pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih je neko zaklonio mračnim čaršavom. Malo-pomalo osvijetli malu sobicu jače nego što je lojanica osvjetljavala. I bljesne tolika svetlost da malome čisto zaslijepi oči.
“Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu.
Glasno izgovori naučene reči:
” Bože, da mi ozdravi majka!”
Kako to reče svjetlost nestade. A tog istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže s dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bejaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je on poznavao dok je bio vrlo mali. A ona ga pritiste na grudi i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bejahu mu tako dragi, tako slatki!. Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i jos slađe.
Zora je osvanula kad se probudio.
Još je na svojim obrazima osjećao tople mamine poljupce. Stavio je ruke na obraze da ne bi nestala toplota, koja mu je grejala obraze. Pogledao je prvo u nebo, a zatim je lagano bojažljivo okrenuo glavu prema postelji svoje bolesne majke. Žmirkao je, stalno ponavljajući:
“Bože, da mi ozdravi majka. “
Kroz trepavice je pogledao u majku, na njenom licu je ugledao tiho i beskrajno blaženstvo, na usnama je bio blagi osmjeh zadovoljstva, ali su oči bile zatvorene. Znao je da je to kraj, da mama neće ozdraviti!
Govorio je nebu i zahvalio Bogu što mu je majka otišla na neko bolje mjesto, mesto gde nema bolesti ni gladi. Znao je da će majka biti uvijek uz njega i da poljupci sa njegovog obraza nikada neće nestati.
