Podgoričanin Bojan Marović slovi za jednog od najtalentovanijih i najcjenjenijih muzičara u regionu. Karijeru je započeo davne 2002. godine kada je prvi put nastupio u javnosti na festivalu Sunčane Skale, i pobijedio. Skoro 20 godina je na muzičkoj sceni koju je obogatio velikim hitovima. Uz njegove pjesme započele su mnoge ljubavne priče, brakovi, a njegova harizma kojom zrači na sceni, ali i van nje samo je odraz da je odrastao u porodici punoj ljubavi gdje su se oduvijek njegovale prave vrijednosti. Za “Standard” Bojan priča o slavi, majci Sanji čije osobine bi volio da krasi njegova buduća supruga ali i tome da je nedavnim koncertom u Podgorici pokazao sebi i ljudima oko sebe koliko je napredovao…

S. Nedavno ste nastupili u Podgorici i to nakon 12 godina. Kako je bilo nastupiti u svom gradu, je li se naša publika promijenila? 

Marović: Počeću od sebe, ja sam se promijenio jer 17 godina na sceni, a kamoli publika, ljudi su na tom koncertu bili iskreni i svaku pjesmu ispratili sa puno duše.

S: Ostali ste vjerni svom muzičkom stilu, nijeste podlegli autotjunu i “modernim” zvucima. 

Marović: Imam svoj pečat i svoj zvuk, poštujem ljude koji znaju da sviraju i neke druge pravce, volim da čujem svačiji rad…

S: Idol ste mnogim mladim ljudima, ljepši pol vas obožava… Kada vam je teret slave najteže pao?

Marović: Ja sam ono što jesam, sviram i pjevam od kad znam za sebe, završio sam akademiju, i sve to me uvijek usmjeravalo da budem ipak dio ljudi i dio svega što mi daju, znam da poštujem i trudim se da radim svakog dana , to je moj cilj i stav biti najbolji u svim zamislima. Svakog dana sebi podižem ljestvicu, i upravo tim koncertom u Podgorici sam pokazao sebi i ljudima oko sebe koliko sam napredovao, i zatvorio usta mnogima koji su govorili svašta.

S: Veoma ste vezani za majku. Koje njene osobine bi voljeli da ima vaša buduća supruga? 

Marović: Majka Sanja je borac, veliki birač i neko ko je, našu kuću kad smo svi bili udareni od života, stisnuo zube i krenuo u nov život sa dva klinca, školovala i dala nam život u ruke, samo Bog zna koliko joj je bilo teško, ali smo tu dje jesmo sada.

S. Nedavno ste napunili 35 godina. Šta ste sebi poželjeli, da li vi kao muškarac imate teret vremena da su određenje godine za brak, djecu…?

Marović: Ne nemam teret, sramota je da imate teret jer ćete pogriješiti sigurno i napraviti život tužnim.

S: Koje osobine smatrate da su žene danas izgubile i da li se kajete zbog neke bivše ljubavi koju ste “propustili”? 

Marović: Ne kajem se, sve je kako je moralo biti. Svako vrijeme nosi vrijednosti, ne možemo tražiti neke stvari koje ne idu uz ruku sa novim stvarima, ali kućno vaspitanje je najbitnije.

S. Odakle crpite emotivnost. Rušite stereotipe da su Crnogorci kruti, i vi i vaše kolege koji dolaze odavde.

Marović: Ne znam za kolege, ali ja učim od ljudi, i od okruženja, kao i svoj život koji prepričavamo kroz muziku, uvijek se ogolim na taj način.

S: Kada pomislite na djetinjstvo, šta vam je prva asocijacija…

Marović: Smijeh oca i djeda koji me svakog dana učio životu. On je znao da u žvotu samo vrijedan čovjek može da uspije.

S. Ko je Bojan Marović kada završi koncert i zatvori vrata svog stana?

Marović: Maro na sceni, Maro na kafi, Maro je uvijek svoj a nikad sam!

S: Šta Beograd nema a ima u vašem rodnom gradu? Jeste li nostalgični kada je Crna Gora u pitanju…

Marović: Morao sam da pobijedim sebe, užasno sam nastalgičan i lak sam na emocijama, ali Podgorica je moj rodni grad, i sve je tu satkano i uspomene, i ljubavi i sve što me vrati kad sam mislio da je svijet drugačiji. Beograd je mjesto u kom sam sazreo, imam život koji sam skrojio pun emocija i umjetnosti… živim svoje snove u suludom svijetu, prepunom ispraznih i plitkih stvari ali opet moj brod imam velika jedra i svoj na svome …

M.Ivanović

Foto: Ivan Lončar, Privatna arhiva