Video
Samo dvije stvari na svijetu su beskonačne: svemir i ljudska glupost, s tim da za ovo prvo još uvijek nisam siguran, rekao je Albert Ajnštajn. Pitajući se kako je moguće da skoro čitava nacija podlegne suludim Hitlerovim idejama, Ditrih Bonhefer, njemački pastor i borac protiv nacizma, napisao je ovu sjajnu analizu fenomena ljudske gluposti.
Preporučeno
Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je to zlo. Protiv zla se možemo buniti, ono se može razotkriti, u slučaju nužde čak i spriječiti silom. Zlo uvijek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neugodnost.
Protiv gluposti smo, nažalost, nemoćni. Tu ništa ne možemo postići protestima niti silom. Argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne vjeruje.
Osim toga, glupost je, za razliku od zla, u potpunosti zadovoljna sobom. Zlo konstantno pokušava da nametne svoj tempo, svoj ritam i nikad nije zadovoljno učinjenim. S druge strane, glupost kao da zna da je nepobjediva pa sa tim stavom i nastupa. Stoga moramo biti mnogo obazriviji s glupakom nego sa zlim čovjekom.
Da bismo znali kako izaći na kraj s glupošću, moramo da pokušamo da shvatimo njenu suštinu.
Jedno je sigurno: glupost u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti.
Ima ljudi intelektualno vrlo dobro opremljenih koji su glupi i intelektualno usporenih koji su sve, samo ne glupi. To, na sopstveno iznenađenje, otkrivamo u određenim, uglavnom neočekivanim situacijama.
Utisak da je glupost urođena slabost i nije tako jak kao onaj da ljudi sami dopuštaju da budu zaglupljeni. Neoboriv dokaz ove teze je moguće vidjeti kod ljudi koji žive odvojeno od ostalih, onih “socijalno neprilagođenih”. Ti usamljeni čudaci tu osobinu (glupost) rjeđe posjeduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem.
Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem.
Ona je rezultat djelovanja izvjesnih istorijskih okolnosti na čovjeka, fenomen koji prati određene spoljne prilike.
Ako to razmotrimo malo detaljnije, vidjećemo da je svaki intenzivni razvoj sile, političkog ili vjerskog tipa, pogađao veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih zavisi od gluposti drugih. U psihologiji se taj disbalans još naziva i Daning- Krugerov sindrom.
Činjenica da je glupak često tvrdoglav ne smije nas navesti da povjerujemo da je i samostalan.
Već u razgovoru možemo primijetiti da nemamo posla s osobom, lično, već uglavnom sa sloganima i parolama.
Osoba je zaposjednuta, zaslijepljena, zloupotrijebljena i zlostavljana u čitavom svom biću. Ona je, samo pomoću gluposti, pretvorena u instrument bez volje i kao takva u stanju je da učini svakakvo moguće zlo, a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. I baš tu leži opasnost koju glupost sa sobom nosi i koja i čovjeka i čovječanstvo može zauvijek uništiti.”
