Afere poznatih ličnosti pune stranice tabloida, a avantura u kancelariji je omiljena tema kolega u časovima opuštanja. Svi volimo heroja i zlikovca. Ipak, uvijek postoje dvije strane svake priče. Ili u slučaju nevjerstva, tri, ili čak četiri.

Televizijska voditeljka i porodična terapeutkinja, Ana Vilijamson, u svom podkastu je pokušala da normalizuje razgovore o tome zašto je toliko ljudi nevjerno, ali iz perspektive različitih protagonista: osobe koja ima aferu i osobe koja je prevarena.

„Nevjerstvo je nešto o čemu rijetko govorimo i prožeto je stigmom. Jedna od pet osoba priznaje da ima aferu. To je ogroman broj ljudi, a ipak je ta tema toliko obavijena tabuom, osuđivanjem i sramotom“, ističe Vilijamsonova.

Ljudi su fascinirani aferama, dodaje, jer su ili imali jednu ili nisu i radoznali su u vezi sa tim i pitaju se kako bi to izgledalo.

Iako ne odobrava preljubu, temelj rada Ane Vilijamson kao terapeutkinje je koncept bezuslovnog pozitivnog uvažavanja koji je razvio američki psiholog Stenli Standal 1954. godine. Ovaj pristup znači prihvatanje i vrednovanje druge osobe, bez obzira na njene misli, osjećanja ili ponašanje, bez osuđivanja.

Njen posao nije da sudi, već da razumije šta se tim ljudima dešava i kako mogu da napreduju u svojim životima.

„Niko ne kaže da je to u redu, ali mi ne upiremo prstom. Nevjerstvo se dešava od pamtivijeka, pa zašto ga ne bismo malo bolje razumjeli? Time bismo mogli da spasemo neke veze. Vidim toliko veza koje nisu mogle da krenu tim putem i plaćaju cijenu tog bola.“

Zašto ljudi varaju

Razlog sa kojim se Vilijamsonova u ogromnoj mjeri susrela je traženje emocionalne podrške. „Nije bila samo fizička strana stvari. Istorijski gledano, to je u stvari bila stigma – da je varanje nekoga samo brzi seks.“

Naravno, za neke je upravo to i Vilijamsonova kaže da je svakako upoznala neke ljude koji su rado to priznali. Ali češće se radilo o emocionalnoj strani stvari.

„Tipično, to se dešava kada ih stalna veza više ne ispunjava. Većina ljudi sa kojima sam razgovarala rekla je da su vodili duboke i značajne razgovore sa svojim partnerom u aferi i svi su opisivali da je ta veza nešto mnogo značajnije od brzog ‘bam, bam, hvala, gospođo’. Bili su veoma emocionalno upleteni u te afere.“

Ko ima afere

Zaista ne postoji jedan tip. To je nešto što se javlja u svim starosnim i demografskim grupama. Ujedinjujuća karakteristika je da su to ljudi koji osjećaju potrebu koja nije zadovoljena u njihovoj trenutnoj situaciji, a koju bi mogao da zadovolji spoljni izvor.

Mada Vilijamsonova naglašava, takođe ne postoji samo jedan tip afere.

„Neki ljudi pate od niskog samopoštovanja ili traumatičnih iskustava koja su ih navela da traže potvrdu od nekoga“, napominje terapeutkinja. „Za druge je to bio čisti eskapizam od apsolutnih užasa sa kojima su morali da se nose u svakodnevnom životu.“

Statistički gledano, muškarci su skloniji varanju nego žene, ali Vilijamsonova smatra da je uzrok društvene prirode, a ne biološke.

„Nije značajno više, ali muškarci su obično skloniji varanju, a to dolazi iz prethodnih generacija. Pre nekoliko generacija muškarcima je bilo dozvoljeno da varaju. To je bio gotovo obred prelaska.“

„Tek otkako žene imaju više jednakih prava, počele su da varaju i pod svojim uslovima. Rekla bih da sada nema velike razlike među polovima.“ Međutim, u podkastu je više žena bilo spremno da govori o ovoj temi.

Život sa krivicom

Vilijamsonova bi možda željela da podrži narativ da su svi ljudi koji imaju afere loši. Ipak, ne može se poreći da prikrivanje zahtijeva i loše ponašanje.

Nešto što je smatrala fascinantnim dok je razgovarala sa svojim gostima jeste to što su oni koji su imali aferu osjećali da su prilično sposobni da odvoje partnera/ku od muža ili žene.

„Mogli su da odvoje ženu ili muža. Mogli su da primijene taktiku ‘daleko od očiju, daleko od srca’. Neki su mogli gotovo da ocrne ženu ili muža kako bi im to pomoglo da opravdaju svoje postupke.“

Ali generalno, većina je govorila o krivici. „Imali su užasne negativne emocije zbog nevjerstva“, kaže terapeutkinja.

Afere nisu povezane sa racionalnim logičkim ponašanjem. „Adrenalin, kortizol i dopamin, svi ti hormoni ljubavi i stresa, održavaju aferu uzbudljivom veći dio vremena.“

Kao rezultat toga, one pokreću osjećanja koja su možda ostala uspavana u vezi koja se bori. „Kod svih sa kojima sam razgovarala, postoji apsolutno kajanje nakon što se osvrnu na to kako su mogli bolje i drugačije da urade stvari“, napominje. „Ali isto tako, neki su mnogo naučili iz upletenosti u aferu.“

Može li veza opstati

Iz svog rada sa parovima u kliničkom okruženju, Ana Vilijamson se uvjerila da mnogi uspijevaju da prođu kroz nevjerstvo i nastave da imaju dobru vezu i posle toga. „Ali mora da se uloži veliki trud.“

Srećan ishod nije nemoguć, ali uvijek će postojati kolateralna šteta.

„Kao bračni terapeut, vidjela sam mnoge veze koje su prebrodile problem nevjerstva, ali moraju postojati neki ključni sastojci. Mora postojati potpuna i apsolutna istina, iskrenost i kajanje.“

Da li treba da budemo popustljiviji

To je u velikoj mjeri pod kontrolom osobe koja je pogođena aferom. Po iskustvu Ane Vilijamson, ne smije se učiniti ništa kada je u pitanju čišćenje te emocije sa obje strane prije nego što se obeća da će se obnoviti veza.

Povjerenje je nešto što svaka zdrava veza treba da ima. „Potreban je cijeli život da se izgradi povjerenje i sekunda da se ono razbije.“

Može se ponovo izgraditi, ali je potrebno vrijeme i trud. Najveći upozoravajući znak koji Vilijamsonova vidi u vezi koja se neće vratiti nakon nevjerstva jeste kada osoba koja je počinila aferu prvo izvini, a zatim kaže: „Pa, sada sam se izvinila/o, šta više mogu da uradim?“

„Ono što se tada dešava jeste da osoba koja je prevarena nije dovoljno očistila sebe da bi mogla da krene dalje. Dakle, oni će i dalje zadržavati bijes“, objašnjava terapeutkinja.

Mora se dati prostor za period tugovanja ili rekalibracije. „Za sve parove koji prolaze kroz nevjerstvo, ako zaista žele da uspiju, moraju zajedno da sjede u tom rovu bola i dozvole da se taj bol oslobodi.“

Kada se desi pravilno čišćenje, mora postojati obostrani dogovor da se to ostavi za sobom i krene dalje. „To je veoma teška stvar. Neki ljudi to ne mogu i sasvim je u redu da dođu do te spoznaje“, kaže Vilijamsonova.

Izazov za osobu koja je prevarena jeste da kada jednom pristane da to ostavi u prošlosti, neophodno je da to ostane tamo. „To ne smije ponovo da se pokrene i upotrijebi kao oružje u budućnosti ako se pojavi nova svađa.“

Bolje spriječiti nego liječiti

Komunikacija je ključna za sprečavanje afere. Što više komunicirate sa partnerom, to ćete više ostati povezani.

„Pukotine se pojavljuju kada prestanemo da komuniciramo pravilno. Možda slučajno počnemo da isključujemo partnera, da ga ne slušamo ili da ga ometamo.“

Emocionalna intimnost je podjednako važna kao i fizička. Provjerite sa partnerom status vaše veze, savjetuje Ana Vilijamson.

„Pitajte da li postoji nešto što treba da radimo više ili manje? To će vas u stvari održati fokusiranim na vaše zajedništvo, tako da će se sva iskušenja da se utjeha potraži negdje drugdje, nadamo se, radikalno smanjiti.“