Vesna Dedić je među najvažnijim savremenim književnicama i novinarkama na Balkanu, čiji su romani osvojili čitateljke širom regije. Njen rad, bilo kroz novinarstvo ili književnost, uvijek je bio duboko angažovan, istražujući teme ljubavi, bola, ženske borbe i lične transformacije.
U intervjuu za Standard, Dedić dijeli svoja razmišljanja o umjetničkoj slobodi, društvenoj odgovornosti, te izazovima u medijskoj industriji, posebno u kontekstu Montesonga, gdje je došlo do nesuglasica oko političkog uticaja i realizacije programa.STANDARD: Vesna, kao književnica, često naglašavate da je Pržno, uz svoje specifične pejzaže i atmosferu, postalo mjesto gdje nastaju najljepše stranice Vaših romana. Šta to Pržno ima što Vas inspiriše, i kako se to odražava na Vaše pisanje? Da li još uvijek pronalazite inspiraciju u tom malom crnogorskom mjestu?
DEDIĆ: Sigurna sam da o ni jednom ribarskom selu nije napisano toliko stranica kao o Pržnom. Ne znam zašto je to tako, ali znam da sam pisala i na plažama Italije, Kalifornije, Azije i Afrike ali nikada tako lako i tako dobro kao kada sedim na terasi Maestrala ili nekoj od konoba u Pržnu. Vrijeme provedeno u Pržnom bilo zimi kada pišem, bilo ljeti kada uživam sa prijateljima je jedino koje se ne mjeri satom. Sve najvažnije razgovore sa samom sobom i sa Lenkom sam obavila u Pržnom i uvijek donosila dobre odluke čak i kada su se drugima činile prilično fatalno loše.
Ovih dana se pakujem i namjeravam cio januar da provedem u Pržnom sa talasima u namjeri da napišem nešto dobro, svoj osamnaesti roman koji će od 18.juna čitateljke cijelog regiona sa uživanjem čitati.
STANDARD: Kao žena, novinarka i autorka, suočavali ste se s brojnim mizogenim i seksističkim komentarima, dok su vaša djela često bila sagledavana kroz prizmu patrijarhata. Iako je to izazov, postali ste jedna od najčitanijih književnica današnjice. Kakav je Vaš komentar na ovaj paradoks, i kako je oblikovao Vaš profesionalni put?
DEDIĆ: Mizoginija je duboko ukorenjena u naš mentalitet i čini mi se da nikada neće izumreti. Mene su mama i tata vaspitavali da budem vlasnica svog života i da nikad ne prosim ni za parče hleba, ni za novu haljinu, niti za školovanje djeteta. Činjenica da odavno, uz svoje ime i prezime, da bih bila prepoznata, ne moram da stavljam ni ime muža ni svoju profesiju, naravno, smeta mnogim neuspješnim muškarcima i manje uspješnim ženama.
Ako je moja sreća podsjetnik na njihovu nesreću, i ako su otrovne strijelice upućene mom stvaralaštvu, ličnosti ili izgledu lijek za njihove frustracije onda ću kao human čovijek pristati da marginalizuju moje stvaralaštvo i da na taj način pronalaze utjehu za soptvene neispunjene snove. Što bi rekla Vesna Zmijanac, „sebi sam bila i rat i brat“. Mizoginuju ne možemo posmatrati samo kao stvar roda i pola već kao stihiju koja ruši ljudsko dostojanstvo poput rasizma i nacionalizma.
STANDARD: Kada biste morali da izaberete jedan roman koji će ostati kao najvažniji za čitaoce, koji bi to roman bio i zašto? Šta je to što Vas je u tom dijelu najviše podstaklo da napišete nešto što će trajati?
DEDIĆ: Nezahvalno je davati odgovor na to pitanje. Nekoliko miliona pročitanih primjeraka mojih romana govori u prilog činjenici da ni sa jednim nijesam podbacila. Predivno je što svaka od tih djevojaka i žena ima onaj svoj koji joj je u određenim trenucima otvorio novi pogled na svijet.
Uživam kada mi priđu ili pišu i kažu koliko ih je moj roman utješio i podstakao da naprave za sebe ljepši život.
STANDRARD: U posljednjim decenijama, Vaša emisija ‘Balkanskom ulicom’ je postala kultna, ali i Vaša književnost duboko pogađa univerzalne teme ljubavi, bola i lične transformacije. Kako biste željeli da Vas pamte Vaše kolege, ali i publika? Koji je Vaš najveći cilj kao novinarke i književnice?
DEDIĆ: Moj najveći cilj kao čovjeka, novinarke i književnice je da se Lenka nikad ne postidi ničega što sam uradila i da bude ponosna na mene kao što sam ja na nju. U tom smislu dajem najbolje od sebe da me gledaoci pamte kao onu koja im je uljepšavala generacijama nedeljna popodneva dok su gledali Balkanskom ulicom, čitaoci kao pisca čije su romane voljeli i podvlačili rečenice, kolege kao onu koja nikad nikog nije ponizila, a prijatelji kao onu sa kojom je bilo ljekoviti podjeliti i radost i tugu.

STANDARD: Posljedni roman „Boli pesme kraj“ dotiče se teških, ali univerzalnih tema – ljubavi, bola i vjere, i zasnovan je na stvarnim životnim pričama žena iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Koje su to ženske priče koje su Vas najviše inspirisale da napišete ovaj roman, i šta mislite, koje žene iz naše regije zaslužuju da se njihova priča čuje?
DEDIĆ: Uspjeh mojih romana nije samo u činjenici da se čitateljkama dopada stil kojim pišem o temama ljubavi, muško ženskih odnosa, prevare, ljubomore, čežnje i bolnih raskida. U njima se pronalaze i one koje ranije nisu mogle da čitaju u formi bestselera o ženama koje se bore za potomstvo, usvajanje, za karijeru u vrijeme tranzicije i stranačkih seksualnih beneficija ili sa partnerima koji imaju narcisoidni i bipolarnim poremećaj, a porodica im kaže „izdrži, zbog djece“ pa čak i kada su prebijene i potrošene. U književnosti koju pišu muškarci glavni junaci koji su umno poremećeni su predstavljeni kao teški karakteri i zavodnici , a žene kao nedovoljno jake da se nose sa njihovim kompleksnim ličnostima i htenjima. Marginalizovana je ženska patnja i njeno dostojanstvo, pa ja pokušavam svojim što bi oni rekli „lakim romanima“ da ga svakoj djevojci i ženi vratim.
Kada sebe predstavljam kao novinara koji piše beletristiku onda mislim na društveni angažman koji je tipičan za svakog pisca realizma. Moji uzori su Balzak, Flober i Stendal i ta linija književnosti je ono što me privlači i kao čitaoca i kao pisca. I najbitije privlači žene kao štivo uz koje će im ne samo brže proleteti vrijeme kao uz neku dobru TV seriju već koje će im biti poput neke psihoterapije koja košta trećinu jedne seanse.

STANDRAD: Kada se prisetite svojih početaka, kome biste najviše zahvalili i koji su to ključni trenuci koji su vas oblikovali kao autora i novinara?
DEDIĆ: Oblikovala me atmosfera Titograda iz vremena mog odrastanja i ljudi koji su se prepuni entuzijazma bavili mladim talentovanim ljudima kakav je bio Jagoš Marković. To su pre svega Džoni Hodžić, Slobodan Milatović, Miloš Milić i Cvetko Popović. Drugi ključni momenat je bio dolazak na RTS gdje sam imala priliku da naučim zanat i dobila priliku da rastem poštujući visoke profesionalne standarde tadašnje Televizije Beograd. Treći ključni momenat je onaj kada sam kao žrtva mobinga rukovodstva dala otkaz i u svojoj pedesetoj godini ušla u jedan potpuno drugačiji sistem kablovskih televizija i uspjela da sačuvam svoje dostojanstvo.
STANDARD: Kada ste sebi poslednji put rekli: ‘Vesna, ponosna sam na tebe!’? Da li postoji neki trenutak, bilo u karijeri ili privatnom životu, koji Vas je ispunio takvim osećajem postignuća?
DEDIĆ: Ima mnogo takvih trenutaka i u karijeri i u privatnom životu. Ali nije na meni o tome da govorim. O tome neka pričaju oni koji su me gledali, čitali moje romane, radili sa mnom i družili se.
STANDARD: Nedavni sukob sa Borisom Raonićem, direktorom RTCG-a, u vezi sa Montesong-om izazvao je brojne polemike. Vi ste stajali iza dijela organizacije tog programa, ali ste se našli na udaru zbog nesuglasica oko scenarija i realizacije. Kako komentarišete Raonićeve optužbe da je došlo do nesporazuma u vezi s njegovom ulogom u procesu, a šta bi, prema Vašem mišljenju, moglo biti urađeno drugačije kako bi se program uspešno realizovao? Da li je ovaj „sukob“ možda promijenio Vaš pogled na saradnju u medijskoj industriji, posebno u kontekstu političkog uticaja i transparentnosti?
DEDIĆ: Oni koji su sjedeli u reportažnim kolima i bili dio organizacije festvala znaju cijelu istinu. Potpuno razumijem zbog čega ne smiju da je javno kažu. Ja sam bila pozvana da napišem scenario koji će u jednoj večeri, umesto u dvije, zbog malog budžeta, obuhvatiti tri velika segmenta: Jubilej 80 godina RTV CG, nagrade Montefon i Montesong.
Scenario je poslat mjesec dana prije finalne večeri. Spona između mene i gospodina Raonića je bila Vladana Vučinić koju je RTCG delegirala kao voditeljku, umjetničku direktorku festivala i osobu koja sa mnom komunicira oko sadržaja scenarija. Gospodin Raonić je tražio, radi političke korektnosti, da izbacim dva djela scenarija, a poslije tvrdio da ga nikad nije pročitao. Slučajno sam primjetila njegov komentar na mom Instagramu što je jako smješno jer se prvi čovek Televizije valjda obraća javnosti koja ga plaća zvanično, a ne kao neki anonimus u kometarima ispod postova voditeljki. Mogao je i džentlmenski da me pozove kao početnik u poslu kojim se ja baš uspješno bavim tri decenije.
U tom komentaru na postu je pokušao da zaštiti svoj rep koji se vuče preko mog imena. Jedino korektno bi bilo da je crnogorkoj javnosti priznao da Televizija Crne Gore nije obezbjedila promtere za voditelje, kao niti jedan jedini dan za probu. Takvi programi zahtjevaju mjesec dana proba ili promtere sa kojih se čita scenario. Nije to amaterizam već miniranje nečijih dobrih namkera. Neko ti donese na poklon najlepše parče teletine za ručak, ali mu ti ukineš struju pa ostanu svi gladni ili se sprdaju domaćici što nije napravila ručak.
Marko Todorović i ja smo, sat vremena prije početka direktnog prenosa, mogli da kažemo: ‘Idemo, ovako nije profesionalno da se radi, nećemo da rizikujemo sopstveni profesionalni integritet’. Nismo to uradili, već sam ja bila u reportažnim kolima, a on na sceni, i učinili smo sve, srčano, da ni u jednom trenutku ne dođe do onog: ‘Izvinite zbog tehničkih smetnji.
Cijenili smo entuzijazam Danijela Alibabića da vrati Crnoj Gori manifestaciju koja je značajna za predstavljanje Crne Gore u svijetu. Gospodin Raonić je umjesto da izađe sa istinom i umjesto da kaže hvala Vesni i Marku za pruženu slamku spasa krenuo da se koprca da bi se izvukao iz mulja u koji je sam sebe ubacio mnogo prije Montesonga. Nije lijepo što je, koprcajući se, posuo blato na mene i Marka Todorovića.
Rečenicu Helo from Šavnik , koja je bila dio teksta koji je sugerisao da ima toliko božanstvenih mjesta u Crnoj Gori da ako pobjedimo možemo da pravimo finale gdje nam volja, iskoristio je za skupljanje političkih poena.
On brani Crnu Goru od mene poput onih koji su je branili i od Živka Nikolića? Naravno da su neki koji meni nikada neće oprostiti regionalni uspjeh jedva dočekali da iznesu gomilu neistina. Najsmješniji je bio pokušaj da se javnosti predoči da nisam Crnogorka, ja koja sam za kulturu naše zemlje uradila bez i jednog eura više od stotine onih koji su fino plaćeni da salijerijevske domete.
STANDARD: Vaša karijera se razvija u kontekstu veoma promenjivog društva, a Vi ste ostali dosljedni u svom umjetničkom izrazu i novinarskom angažmanu. Kako balansirate između vlastite umjetničke slobode i društvene odgovornosti koju nosite kao osoba sa velikim uticajem? Postoje li specifični trenuci u vašem radu kada ste se suočili s dilemom između ličnog izraza i šire društvene percepcije? I kako vaša uloga autora i novinarke utiče na način na koji oblikujete narative u svojoj literaturi i javnim nastupima?
DEDIĆ: Čitaoci mojih romana koji su prije svega društveme hronike vrlo jasno imaju priliku da pročitaju moja razmišljanja o aktuelnom društvenom trenutku izrečena kroz dijaloge mojih junaka. Ako mislite na moje stavove vezane za odnose Srbije i Crne Gore i o tome sam sve rekla pišući roman “Pola duše“.
Nisam bila niti ću biti na spisku simpatizera ni jedne političke opcije ni u Crmoj Gori ni u Srbiji, ni za kakve pare. To je moj izbor zbog kojeg mi celog života fali jedna nula na cijeni stana u kojem živim, dve nule na tekućem računu i tri na satima sna u jednoj godini. Ne ulazim nikad u vode u kojima ne umijem da plivam.
STANDARD: Ulazimo u 2025. godinu, koja nosi nove izazove i prilike. Gledajući unazad na 2024. godinu, šta biste istakli kao ključne trenutke u Vašem životu i karijeri? Koje ste lekcije naučili ove godine i šta bi bilo najvažnije što želite ostvariti u narednoj godini? Da li postoji neki specifičan cilj ili projekat na kojem ćete se fokusirati, i kako planirate da iskoristite svoju platformu i iskustvo kako biste unapredili društvenu i kulturnu scenu?
DEDIĆ: Bila je ovo jedna dobra godina za mene. Pored „Balkanskom ulicom“ počela sam da radim i emisiju o porodičnim problemima „Dame s hercom“, najnoviji roman „Boli pesme kraj“ je betseler, moja kćerka Lenka završava treću godiu doktorata i ove godine mi je nekoliko puta javila lijepe vijesti vezane za svoj kredibiltet u svijetu nauke, sa prijateljima sam provela božanstvene trenutke na putovanjima i u kafani, imala sam promocije za koje se tražila karta više širom regiona, u Americi, Njemačkoj…
Preporučeno
Ulazim u 2025. sa željom da planeta, Crna Gora i Srbija budu ljepše mjesto za sve nas, jer moja lična sreća nikad nije dovoljno snažna ako je oko mene mnogo nesreće kao što je sada.