Video
Bilo da povezuje puteno i sakralno, smrt, grijeh i propadanje ili štogod drugo, čini to najfinijim manirama gospodina koji među umjetnicima ima zasluženi renome. Sva djela, najpoznatije institucije širom svijeta u kojima je izlagao i nagrade teško je (a možda i priprosto) pobrojati, pa recimo samo da je jedini s ovih prostora koji je izlagao sa Salvadorom Dalijem i ostalim velikim savremenim slikarima.
Akademski slikar i umjetnik performansa, književnik i filozof, artist koji svoja nadahnuća kanališe kroz slike i riječi, sve povezano s predstavama uživo i s jakim instinktom za aktualni trenutak u vremenu… Sve je to Dimitrije Popović. Cetinjanin, na zagrebačkoj adresi, s međunarodnom reputacijom i toliko širokom prepoznatljivošću da se u javnom životu bez dileme zna o kome je riječ kad se samo spomene ime – Dimitrije.
Dok mnogim umjetnicima u doba korone muze ćute, kod Dimitrija Popovića su jasne, glasne i aktivne.
Imate zavidnu realizaciju (izložbe, knjige…) u vrijeme pandemije. Mnoge je korona u tome omela. Vas, očigledno, nije. Odakle crpite inspiraciju i energiju?
Koronavirus i sve kontroverze oko pandemije, koju je prouzročio COVID-19, na mnoge su djelovali inhibitorno. Naravno, za takvo stanje ima opravdanih razloga, pogotovo za one vrste umjetnosti koje su uslovljene kolektivnim radom — na koncerte, opere, zatim teatarske predstave, snimanja filmova i TV serija itd. Slikari i pisci su u povoljnijoj poziciji jer je njihov rad individualan. Međutim, ovisno o ličnosti umjetnika, mnogi su autori vrijeme pandemije doživjeli kao frustrirajuće. Kao da su izgubili volju i smisao za svoj kreativni rad. U mom slučaju, korona nije donijela poteškoće. Shvatio sam je i prihvatio kao takozvanu višu silu, vis mayor. Svijet se suočio s globalnim problemom, s velikom nepoznanicom. Prilagodio sam se situaciji kakva jest, hoću reći — ovoj i ovakvoj stvarnosti, koja ima toliko potencijala za kreativne izazove. Upravo novonastala COVID stvarnost potakla je moja razmišljanja, koja su rezultirala nizom tekstova u kojima se, u formi eseja, prožimaju medicina i umjetnost. Tako je nastala knjiga ,,Likovni zapisi iz doba korone”.
„Likovni zapisi u doba korone“ Vaša je najnovija knjiga eseja. Možete li nam u nekoliko crta dati najavu djela?
Riječ je o knjizi tekstova koje sam pisao od proljeća do jeseni 2019. godine. Na to me je potakla upravo novonastala spomenuta COVID stvarnost. Kada sam bio u Rimu 2019. godine i htio obići neke kulturne spomenike Vječnog grada, suočio sam se s nevjerovatnom gužvom turista iz cijelog svijeta. Trg Svetog Petra bio je prepun, Španske skale također, na Pjaci del Popolo rijeka ljudi je u dugom vijugavom redu čekala da vidi Leonardovu izložbu. Par mjeseci kasnije, ti isti prostori zjapili su avetinjskom prazninom. Njihova zlokobna atmosfera me je podsjetila na slike talijanskog metafizičkog slikara Đorđa de Kirika i njegove čuvene slike iz serije ,,Pjaca d’Italija”. Tako je nastao prvi tekst objavljen u ARTU, dnevniku vijesti. Slijedili su drugi. Želio sam spojiti medicinu i umjetnost. Razna stanja, inače svojstvena ljudskoj prirodi, prouzročena raznim okolnostima, sada su, u vrijeme pandemije, i prouzrokovana njome, dobila opšte značenje. Neka od tih stanja — kao što su strah od smrti, depresije, melanholija, paranoja, otuđenost, osamljenost itd. — povezivao sam s onim slikama iz istorije umjetnosti čija je tema bila kompatibilna s navedenim medicinskim fenomenima. Pisao sam o slikama Direra, Brojgela, Velaskeza, Rembranta, Magrita, Dalija… Predmet bavljenja medicine i umjetnosti je isti, dakle ljudsko tijelo i čovjekova psiha. Stvarnost medicinskog iskustva i imaginarna stvarnost umjetničke kreacije nadopunjuju se, potvrđujući vječni misterij zvan život, koji je danas na neprestanim kušnjama virusa COVID-19.
Nedavno ste imali otvaranje izložbe „Dimitrije i Dante“. Vaš omaggio povodom jubilarnih 700 godina od smrti Dantea Aligijerija mogao se pogledati od 14. septembra u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a prethodno, ovoga avgusta, i u Galeriji solidarnosti u Kotoru, u sklopu Međunarodnog festivala KotorArt. Dio opusa još 2000. godine vidjela je publika u domovini čuvenog srednjovjekovnog pjesnika i filozofa, tačnije u Raveni i Padovi. Tih 70-ak likovnih radova, starih i recentnih kompozicija, crteža, slika, skulptura i grafika, nadahnuto je Danteovim „Paklom“. Imate li „komade“ koji su Vam intimno najdraži (koji su i je li to promjenjivo)?
Danteom sam se intenzivnije počeo baviti prije četrdesetak godina. Bio sam zadivljen ekspresivnom imaginacijom pjesničkih slika, posebno onih iz ,,Inferna”. Te paklenske slike su toliko moćne da su uvijek inspirativne za transpoziciju iz literarnog u likovni medij. Ako bih trebao izdvojiti neki od radova ovoga ciklusa, onda bi to bio triptih ,,Dante na odru”. Tijelo umrlog pjesnika prikazano u ležećem položaju kroz formu triptiha razdijeljeno je u tri dijela. Formalni koncept kompozicije ima simboličku povezanost sa značenjima broja tri, koji je za Dantea jako bitan. ,,Božanstvena komedija” je sastavljena iz tri dijela: ,,Pakao”, ,,Čistilište” i ,,Raj”. Spjevovi sadrže po trideset tri pjevanja, pisani su u tercinama. Dante na svom prvom mističnom putovanju susreće tri zvijeri: lava, vučicu i leoparda… Također, broj tri je i mistični broj Svetog trojstva. Osim ,,Pakla” bavio sam se i pjesnikovim ,,Rajem”. Za skulpturu ,,Rajska vrata”, izlaganoj na XII bijenalu brončane skulpture u Raveni, dobio sam zlatnu medalju Đakomo Manzu. Od recentnih radova bih izdvojio grafičku mapu ,,Triptih za Dantea”, koju sam uradio u povodu 700. obljetnice pjesnikove smrti. Mapu je izdala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.
Imate li u planu predstavljanje svojih radova šire po Crnoj Gori i ako imate, kada?
Ovisno o uvjetima nastalim zbog ponovne ekspanzije koronavirusa, neki će se od planova vjerovatno morati mijenjati. Dakle, ako epidemijska situacija dozvoli, trebao bih ove jeseni imati u Podgorici promociju spomenite grafičke mape posvećene Danteu.
U rodnom Cetinju bili ste ljetos. Često dolazite. Možete li nam opisati kako ga vidite nekad i danas?
Svakog ljeta provodim izvjesno vrijeme na Cetinju. Promjena je velika. Za razliku od Cetinja moje mladosti, današnja stara prijestonica je grad s puno dinamike, koju daju mladi ljudi, posebno zbog fakulteta koje pohađaju na Cetinju. Standard je drugačiji, generalno bolji od onog iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme moje mladosti. Kafići, butici, supermarketi… Svega toga nije bilo. Povezanost dobrim putevima s Podgoricom i primorjem, sve to utiče na razvoj grada. Ali ono što ostaje, što čini Cetinje posebnim, jest njegov genius loci. Taj specifični duh mjesta koje posjeduje Cetinje čini ga gradom zanimljive istorije i mita, specifičnog podneblja, što inspirativno djeluje posebno na ljude s umjetničkim sklonostima, a takvih na Cetinju nije malo. Cetinje je grad talentiranih ljudi.
Šta mislite, je li sadašnja savremena Crna Gora najbolje što ova država može?
Daleko od toga. Trebala bi i morala puno više, jer ima kapaciteta za vlastiti prosperitet. Danas u atmosferi podijeljenog društva, u krizi koju država u cjelosti proživljava, mislim da će biti teško ići u temeljitu afirmaciju svih vrijednosti, posebno onih kulturnih koje ova mala država posjeduje.
Je li ovo ključni trenutak kada bi nam trebao Crnogorac veći od Njegoša? Sjetimo se kako je veliki crnogorski državni poglavar, vladika, književnik i filozof dao nalog da se pokopa na Jezerskom vrhu, drugom najvišem na Lovćenu, jer će se, smatrao je, roditi Crnogorac veći i od njega.
U ovakvoj napučenoj ostrašćenoj situaciji u kojoj se nalazi Crna Gora, razboritost je potrebnija nego ikada. Onima koji mašu Njegoševim slikama i onima koji ga drže za sveca bilo bi bolje da ga studioznije pročitaju. Teško da će se skoro naći neko ko će počivati bliže nebu od Njegoša.
Poznajete li crnogorsku likovnu, književnu i uopšteno umjetničku scenu? Koje autore možete pohvaliti?
Nažalost, nisam u prilici da podrobnije pratim stvaralaštvo mladih umjetnika u Crnoj Gori. Prije nekoliko godina sam govorio na otvorenju izložbe talentirane kiparice Maje Čakalović. U Zagrebu je nedavno Goran Ćetković imao uspješnu izložbu. Kad sam maloprije spominjao Cetinje i talentirane ljude, mogu reći da mi je bilo zadovoljstvo ovog ljeta razgovarati i kratko surađivati s dvije talentirane, obrazovane i vrijedne umjetnice — Dušankom Beladom i Sandrom Bošković, čiju sam zanimljivu izložbu ljetos otvorio u Njegoševoj biljardi. Njihova kreativna energija i ambiciozni planovi koje imaju, ne samo na osobnom planu već i u koncipiranju umjetničkih programa, daju opravdani optimizam za obogaćenjem kulturne scene Crne Gore.
Koga inače u svijetu od kolega — od renomiranih i prepoznatih do mladih talenata — cijenite i rado pratite?
U svijetu umjetnosti se toliko toga zbunjujućeg događa da se i sami kritičari više ne snalaze u tom konglomeratu, jer je često puta teško odrediti likovno estetski kriterij, dati ocjenu nekom umjetničkom djelu. Danas je sve češća u upotrebi sintagma ,,umjetnost neumjetnosti”. Stvorila ju je upravo praksa onoga što je teško kvalificirati kao umjetnost. Ako nema pravila, onda je sve moguće. Pod izgovorom slobode stvaranja, svašta se može podmetnuti. Toga je bio svjestan lucidni Marsel Dišan. Jednom je u povodu njegovog čuvenog pisoara izjavio: ,,Ali, znate, ljude možete lako natjerati da u nešto povjeruju.” Među autorima savremene umjetnosti izdvojio bih kontroverznog engleskog umjetnika Demiana Hirsta, rođenog 1965. godine. To je izuzetno inteligentan autor, talentiran, lucidan provokator, koji je dokazao da je cijena u desetinama miliona dolara, koju postižu njegova djela, važnija od onoga što će neko stručno napisati o njegovom djelu.
Vi u svom stvaralaštvu priznato sjajno baratate religijskim motivima i tu ljepotu predstavljate svijetu. S druge strane, mnogi stanovnici Vaših dviju država, Hrvatske i Crne Gore, nisu zadovoljni djelovanjem predstavnika dvije najzastupljenije vjeroispovijesti, katoličke i pravoslavne. Dijelite li mišljenje da su nam sekularne države previše izložene klerikalizaciji? Kao umjetnik i filozof, vidite li rješenja kojima bi sve strane bile zadovoljne?
Kao što se jasno može vidjeti, klerikalizacija je na djelu u Crnoj Gori. Ali, također u sklopu tog socio-religijskog fenomena treba napomenuti kako postoji generalno jedna zanimljiva činjenica koju je precizno definirao Đani Vitamo: ,,Vjernik danas, u stvari, više vjeruje da vjeruje nego što uistinu uspijeva postati istinskim religioznim bićem.” Što se tiče rješenja kojim bi obje strane bile zadovoljne, i država i crkva, to se rješenje može tražiti jedino u pregovorima i međusobnim obvezujućim dogovorima, odnosno ugovorima. Barem bi tako trebalo biti.
Nije Vam strana ni umjetnička provokacija. Recimo, kada ste napravili seriju slika posvećenu biblijskom liku Salome, odglumila ju je Severina. Pop zvijezda u toj ulozi primijenjena je umjetnost par excellence. Je li to, međutim, svima bilo pravo? Šta su kazali konzervativci među vašim kolegama s akademskim titulama, ona struja koja uvijek ima šta prigovoriti u vezi sa iskoracima? Kakve su bile ostale kritike?
Ciklus inspiriran biblijskom princezom i plesačicom, koju je utjelovila Severina, izazvao je veliki interes javnosti. Naravno, bilo je i onih koji su, ne znajući biblijsku priču, bili zgroženi s odsječenom krvavom glavom Ivana Krstitelja, koju lijepa estradna zvijezda nosi ili zanosno ljubi. Ti su prizori iz performansa, što ga je Severina izvela ispred Muzeja Mimara na otvorenju moje izložbe, za one neupućene doista bili šokantni. Međutim, smiješno je bilo što su par onih koji, usput rečeno, nijesu akademici, dali sebi za pravo da javno komentiraju nešto čemu nijesu prisustvovali. Htjeli su da prosuđuju estetiku, a zapostavili vlastitu etiku, što je, priznat ćete, profesionalno nedopustivo. Davati sud na neviđeno. Zato kažem da je bilo smiješno, jer su se ljudi iz kulturnih krugova doista smijali takvim neodgovornim istupima. U stvari, to je bio lijep primjer autodiskvalifikacije. Ali su komentarima — kao npr. da „krv u performansu nije prava nego umjetna” — takvom stupidnošću, u stvari, dodatno reklamirali izložbu. Imao sam izvanrednu saradnju sa Severinom, koja je uradila sve kako sam želio, na vrhunski profesionalan način. Što se tiče recepcije ciklusa ,,Saloma”, spomenut ću jedan primjer. Kada sam imao izložbu ,,Lica” u galeriji Lavinj Bastilj, u Parizu 2012. godine, časopis za savremenu umjetnost Art aktuel je među eksponatima izabrao i objavio upravo sliku ,,Saloma”, koju utjelovljuje Severina. Na kraju, ne zamjeram onima koji su ostali šokirani ,,morbidnim scenama” ovog ciklusa. Da su kojim slučajem čitali ,,Salomu” Oskara Vajlda, makar malo bi poštedjeli sebe neugodnog dojma.
Uz četkicu, pero i ostale dosadašnje umjetničke alate, postoji li neki kojeg se još niste prihvatali, a priželjkujete, kako biste na neki novi način kanalisali svoje izražavanje? Npr. snimali su filmove o Vama. Da li biste Vi snimili film?
Film mi je bliži od teatra. Imam afinitet za dinamiku i metamorfoze koje pruža izražajnost pokretnih slika filmske umjetnosti. Nisam razmišljao o snimanju filmova. Mislim da je razlog tome što u principu nisam sklon grupnom radu. Da sam završio Muzičku akademiju, rado bih komponirao jednu simfoniju. Euripidovu „Medeju“ sam posebno doživljavao u ljepoti i ekspresivnosti zvukova koje mi je ta tragedija izazivala dok sam je čitao. Poslije slikarstva i literature, od umjetnosti najviše volim muziku. Na izvođenju performansa „Koronino čedo“, u okviru promocije moje knjige „Likovni zapisi u doba korone“, u predvorju Kliničke bolnice ,,Dubrava” u Zagrebu, za muzičku kulisu sam izabrao fragment iz Ligetijeve kompozicije „Lux Aeterna“.
Preporučeno
Kakav je život stvaraoca 21. vijeka — tematski, egzistencijalno, na sve načine? Život stvaraoca je uvijek, u svim vremenima, u suštini zanimljiv. Uostalom, francuski pjesnik Stefan Malarme je s pravom rekao kako sve na svijetu postoji da bi se napisala jedna knjiga. A napisati jednu knjigu podrazumijeva da to treba znati. Čovjek se kroz umjetnost odužuje životu.
