“Cetinje je temelj Crne Gore, taj grad satkao je istoriju naše zemlje i s ponosom i ljubavlju danas donosim crnogorsku zastavu kući, u Prijestonicu. Prošla je kroz oluje, kiše, snjegove… Jedan put mi je otrgao vjetar i trčao sam kroz šumu da je uhvatim, uplašio sam se da će je odnijeti. Prošla je razne nevolje. Prao sam je u potocima i rječicama kuda smo prolazili. Razgovarao sa njom kad mi je bilo teško i i plakao od ljubavi. Znao sam da nosim nešto sveto, nešto što pripada svima nama. Ova zastava nije komad platna, za mene u ovoj zastavi su satkani životi naših predaka, naša istorija. Zastavu donosim kući s porukom da nikada ne smijemo odustati od Crne Gore”, priča za Portal ETV Ješovnik.

Doček Nikšićana nezaboravan

Razgovarali smo juče, u Podgorici, gdje je stigao nakon 20 dana pješačenja iz daleke Njemačke. U Crnu Goru je ušao preko Graničnog prijelaza Šćepan polje, dva dana ranije. Prvo što je uradio kada je prešao granicu – poljubio je crnogorsku zemlju. Onda je popio kafu i zaputio se ka Plužinama, đe je prespavao i odatle nastavio put ka Nikšiću.

“Doček Nikšićana bio je fantastičan, nezaboravan. Osjećao sam da sam stigao među svoje, među braću, divno je bilo”, priča Ješovnik.

Svečani doček, za pamćenje juče su mu priredili i Danilovgrađani.

Dok razgovaramo morao je da ustaje sa stolice, da pije magnezijum, zbog grčeva u nogama.

“Od Minhena do Cetinja je približno oko 1.130 kilometara i taj put sam minimum 80 odsto išao pješke. Nekoliko dionica sam stopirao. To se dešavalo kada se približim nekom selu, fali mi nekoliko kilometara, a već pada mrak i tada sam morao da stopiram”, dodaje on.

Na ovu avanturu odlučio se zbog, kako kaže, silne ljubavi koju osjeća prema Crnoj Gori, uz nadu da će podstaći neke „uspavane“ građane ove zemlje da shvate da je ovo njihova jedina domovina.

“Cijelog života sam van Crne Gore. Minhen je 38. ili 39. grad u kojem živim. Tamo sam već 10 godina i, vjerovatno, ću tu i ostati. Ali, ljubav prema Crnoj Gori nikada nije nestala, iako me avanturistički duh, koji nosimo mi Pljevljaci da volimo da upoznajemo daljine, vodio daleko od naše zemlje”, priča Ješovnik.

Najteži je bio osjećaj samoće

Ideja da ovoga 21. maja u svoju Crnu Goru dođe pješke došla je iznenada.

“Ne znam otkuda se pojavila. Ali, nijesam imao dilemu da to treba da uradim. Uzeo sam zastavu sa ormara, ušao u dnevnu sobu i rekao ženi idem sjutra pješke do Cetinja da tamo 21. maja donesem zastavu. Kući, tamo gdje pripada. Bila je u šoku. Odvraćala me da ne idem pješke, brinula se zbog moga zdravlja, da mi se što ne dogodi. Svi su se čudili, ali ja sam krenuo”, priča Ješovnik.

Njihovi prijatelji, mladi bračni par, Ukrajinci, ponudili su se da krenu sa njim. Pristao je, ali nijesu dugo izdržali.

“Poslije 30-40 kilometara su odustali i vratili se u Minhen. A kroz Austriju, skoro čitavim putem, pratio me moj prijatelj Sultan iz Azerbejdžana. Na 50-60 kilometara pred Sloveniju morao je da se vrati kući, porodici”, kaže sagovormik TVE. 

I tek tada je osjetio težinu puta. Samoća ga je ubijala.

“Baš mi je bilo teško. Kiše, vjetrovi, duge noći. Ali, dobijao sam ljubav od svih ljudi na koje sam nailazio, a i stalno su mi pisali na mrežama, javljali se telefonom, davali podršku i izdržao sam”, dodaje on.

Da vode ponesu sve zlo

Snagu su mu ulivale i riječi prijateljice njegove pokojne majke.

“Drugi-treći dan pošto sam krenuo pozvala me na voc ap, i rekla mi je da je pročitala da sam se pješke zaputio iz Minhena na Cetinje: „Sine, čula sam za tvoju namjeru i uradi to, donesi tu zastavu kući. Sam ćeš izabrati kojim ćeš putem ići – lakšim, cestom i neće ti ništa faliti, nećeš noge polomiti. I doći ćeš ti, donijećeš tu zastavu na Cetinje, ali da izabereš, sine, da ideš težim putem. Preko planina, dolinama, preko voda“. Non-stop je ponavljala da zastavu preko što više voda prenesem: „Moraš je, sine, prenijeti preko što više voda, dok stigneš na Cetinje – preko rijeka, mostova i nek’ voda uvijek otiče sa lijeve strane, jer otići će sa njom sva zla energija i donijećeš na Cetinje tu zastavu i ljubav, mir, blagostanje Crnoj Gori“. U početku je nijesam razumio, a onda sam se sjetio i priča moje majke da voda odnosi zlo i lošu energuju. I išao sam težim putem i prešao sam mnoge mostove i vode i evo nas u Crnoj Gori, zastava i ja”, priča Ješovnik.

A na putu ka Crnoj Gori vodila ga je navigacija, aplikacija za pješake.

“U Austriji mi je pomogla i karta, na njoj su bili ucrtani stari seoski putevi i prečice i nije mi bio problem da se snađem. Austrija je razvijen seoski turizam i u svakom selu imaju prenoćišta”, dodaje on.

Oduševljen je reakcijama ljudi tokom čitavog putovanja.

“U Sloveniji, svratio sam na benzinsku pumpu da jedem. Šefica pumpe me pitala odakle idem. I kada sam joj rekao da iz Minhena idem pješke u Crnu Goru oduševila se, a vlasnik pumpe nije dozvolio da platim. Nosim lijepe uspomene za čitavi život”, kaže Ješovnik.

Kroz oluju i snijeg

Nije se pokajao ni jednoga trenutka, pa ni u danima kada je bilo teško.

“Dobijao sam žuljeve na stopalima, imao sam grčeve, ali nijesam ni pomislio da odustanem. Nadomak Zagreba me uhvatila oluja i snijeg, navigacija mi nije pokazivala da tu ima išta blizu i onda sam naišao na jedno naselje gdje je bilo pet-šest kuća i u jednoj od njih bio je bračni par, penzioneri. Rekli su mi da sam imao sreće, da su slučjano došli. Bio sam skroz mokar i sve u rancu je bilo mokro. Kod njih sam prespavao. I zaista mislim da na ovom mom putu nijesam bio sam. Bog me pogledao, pratio. Eto, i ovo dvoje ljudi su se u vikendici slučajno zatekli baš u noći kada mi je bila potrebna sreća”, kaže on i ističe da bi opet uradio isto.

Bio je, dodaje, pod velikim stresom sve vrijeme, jer se „trkao s vremenom“.

“Manjkalo mi je vremena, jer je trebalo krenuti dosta ranije, makar mjesec, pa i dva. I stalno sam se plašio hoću li stići 21. maja. Ali, evo me, stigao sam. Donosim ljubav prema svojoj zemlji i poruku građankama i građanima da nikada ne odustanu od Crne Gore, ona je naša majka, naša domovina najljepša na svijetu. Nije dobro posljednjih godina, ali vratiće se ona na pravi put”, naglašava Ješovnik.

Neprijatnost samo u Crnoj Gori

Jedinu neprijatnost tokom putovanja Nešo Ješovnik doživio je, nažalost, baš u svojoj Crnoj Gori. Na ulazu u Nikšić. Grupa muškaraca ga je psovala i vrijeđala.

“Dok sam hodao prema gradu zaustavilo se auto, bilo ih je trojica-četvorica i počeli su da mi psuju „majku ustašku“ i slično. Možda bi me i napali da nijesu nailazili drugi automobili. Ali mi je u gradu priređen nezaboravan doček”, priča Ješovnik, koji ne želi da ova ružna epizoda naruši i naruži njegov put i njegovu priču o ljubavi prema svojoj zemlji.

Natrag u Njemačku, đe ga čeka supruga, neće ići pješke. Vratiće se avionom. Noge su umorne od dugoga puta.

Prije 20 godina, referendumski dan 21. maj 2006. zatekao ga je u Sloveniji. Tu je zaokružio – da – za svoju zemlju. I đe god da bude, poručuje Nebojša Ješovnik, Crna Gora će uvijek biti njegov doma kojem će se sa radošću i ljubavlju vraćati.