Šta kada zjenice ne reaguju, kada pacijentu ne rade ni pluća ni srce samostalno, a ipak možda postoji šansa za život.

David Urion, pedijatrijski neurolog iz Bostonske dječje bolnice i jedan od predsjedavajućih iz Etičkog komiteta te bolnice navodi: “Dijete sjedi pred njima i zapravo ni po čemu ne izgleda mrtvo. Kako da im objasnimo odakle nam zaključak s kojima im pristupamo?”

Decenijama doktori imaju dozvolu da proglase smrt mozga, što je razumljivo, a šta onda zapravo znači proglašenje smrti osobe.

Urion navodi: „Razmišljanje nam je evoluiralo. Zračenje je evoluiralo.“

U SAD-u, kao i mnogim drugim zemljama svijeta, smrt mozga definiše se nepovratnim gubitkom svih moždanih funkcija, uključujući i moždano deblo, nezavisno od toga što srce i pluća nastavljaju funkcionisati sa ili bez podrške medicinskih uređaja.

Kako bi takva procedura bila moguća, doktori moraju poznavati odgovarajuće testove kojima podvrgavaju pacijente prije nego što ih proglase mrtvima i prije no što ih “iskopčaju”.

Wall Street Journal (WSJ) objašnjava što se događa u posljednje vrijeme u SAD-u nakon što su porodice nekih od preminulih ili onih kojima to prijeti, pokrenuli raspravu o tom pitanju, u nekim slučajevima i sudske postupke. Neki doktori reagovali su tako da su predložili da praksa pri proglašavanju moždane smrti ubuduće bude da članovi porodice budu prisutni pri svim testovima proglašenja moždane smrti.

Koliko je stvar u SAD-u postala ozbiljnom svjedoči izjava Dejvida Grira, voditelja neurologije na Bostonskoj univerzitetskoj školi medicine, koji je zabrinut da se, pod pritiskom javnosti, dosadašnja praksa naprosto raspada, kao i cijeli koncept, uprskos tome što su najnovije smjernice za doktore donesene 2010. Danas pojedine bolnice imaju različita pravila koliko doktora mora učestvovati u testovima, kojih profila, te koliko se mora čekati između pojedinih testova moždanih refleksa.

A ako postoje bitne razlike, kako će onda javnost vjerovati u prosuđivanje slučajeva u kojima je riječ o životu ili smrti nečijeg člana porodice? Profesorica neurologije i neurohirurgije sa NYU Langone Health Arijana Luis objašnjava da bi svi doktori morali razumjeti koncept moždane smrti i primjenu smjernica za njeno utvrđivanje.

Posljednjih godina, one bolnice koje su svjesne ovog problema, krenule su uvježbavati doktore čak i proceduralno ujednačenim načinima saopštavanja smrti porodicama.

Organizovano je prikazivanje edukativnih videa i drugog materijala iz kojih doktori uče najmoderniju ujednačenu proceduru proglašavanja moždane smrti. Na NYU School of Medicine svi studenti moraju proći 90-minutni trening, koji uključuje i učenje zakonskih i medicinskih objašnjenja procedure proglašavanja moždane smrti.

Ono što i dalje ostaje najveći problem pri određivanju trenutka smrti opisuje primjer situacije u kojoj porodica treba prihvatiti činjenicu da je praktično mrtvo njihovo dijete, koje je stradalo s kobnom povredom mozga, ali kojem srce i dalje uredno kuca i čija je koža topla na dodir.

U svakom slučaju, određivanje kriterijuma i procedure za utvrđivanje moždane smrti za sobom povlači i više od emotivnog doživljaja članova obitelji, prenosi Radio Sarajevo.