Video
Jeste li se ikada pitali kako su nastale neke od pjesama koje rado naručujete u kafanama? Čuveni Dimitrije ubio se na grobu nevjerne žene. “Đurđevdan” je posljednji jecaj zatvorenika u “vozu smrti”. A “Jesenje lišće” tužnu ljubavnu priču spaja s tragedijom Titanika. Sve to ne pada nam na pamet dok u kafani naručujemo ove pjesme proživljavajući kroz njih neke svoje lične priče.
Đurđevdan
Pjesma “Đurđevdan” nastala je vozu smrti koji je putovao iz Sarajeva za Jasenovac, tvrdi novinar Vukašin Beatović.
“Osvanuo je šesti maj 1942. godine. Bilo je to hladno sarajevsko jutro. Policija NDH naredila je da se Srbima pripremi “đurđevdanski uranak”. U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone zarobljenika iz kasarne Jajce sa brda iznad Bembaše. Pridružili su im se sapatnici iz logora Beledije, Ćemaluše te Centralnog i Gradskog zatvora kao i kasarne Vojvode Stepe. Kolone su se susrele na Obali Kulina bana, gdje su dočekali voz smrti”.
Naime, tramvajska pruga u Sarajevu imala je širinu uskokolosječne željeznice pa je voz iz Broda, prema naredbi rukovodstva NDH, ušao u grad. Pred očima srpskih mučenika na Obali Kulina bana pojavila se duga kompozicija teretnih vagona koja se prostirala baš koliko i kolona zatvorenika – od Opštine pa sve do Elektrocentrale.
U koloni je bilo oko tri hiljade mahom mladih ljudi. Među njima je bilo i domaćina koji su utamničeni zajedno sa svojim sinovima a bilo je i muslimana koji su se zauzimali za Srbe ili su se izjašnjavali kao Srbi. Razulareni ustaša pred kolonom je uzvikivao: “Đe ste, Srbi? Besplatno vas vodimo na teferič u Jasenovac!”
Na vagonima je pisalo “sedam konja ili četrdeset vojnika”, a ustaše su u jedan vagon uvodile i do dvije stotine ljudi. Voz smrti je tog istog 6. maja 1942. godine, na Đurđevdan iz Sarajeva krenuo u Jasenovac. Na putu prema kazamatu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su padati u krize zbog straha i neizvjesnosti. U opšem haosu jedan od njih za koga se tvrdi da je bio član sarajevske “Sloge” u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, svojim izvježbanim i smjelim baritonom iz srca i duše zapevao je:”Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni – Đurđevdan je!
Prema dostupnim svjedočenjima, ustaše su zbog pjesme “Đurđevdan” zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici su ostali bez zraka na malom prostoru zbijeni jedni do drugih. Od tri hiljade koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u Jasenovac je stiglo dvije hiljade duša, a njih dvije stotine je preživjelo torturu…
Dimitrije, sine Mitre
Dugo se smatralo da je poznata pjesma “Dimitrije, sine Mitre” narodna pjesma. Međutim, skoro smo saznali da nije. Autor pjesme je Stana Avramović Karaminga iz Vranja. Stana je bila vrlo ugledna vranjanska pjevačica i uzor mnogim, kasnije poznatim pjevačima.
Stana je umrla 1969. godine i na sahrani su, prema njenoj želji, svirali ovu njenu pjesmu. Ona ju je cijeli život malo mijenjala i bilo je nekoliko verzija pjesme. Pred smrt je prijateljima ispričala kako je nastala pjesma.
Pjesma je inspirirana pričom o Dimitriju koji je bio njen brat od tetke i Stani po kojoj je ona kasnije dobila ime. Karamingin otac Toma je bio ujak Dimitriju. Za priču je saznala od majke koja joj ju je tek na samrti ispričala.
Dimitrije je oženio Stanu, za koju se priča da je bila najljepša djevojka od Vranja do Niša. Mnogo su se voljeli, ali nisu mogli da imaju djece. Okolina ih je zbog toga osporavala, a u jednom trenutku je i sam Dimitrije počeo da prebacuje ženi.
Od nesreće koja ju je izjedala Stana riješi da sebi oduzme život i objesi se. Međutim, za to sazna ujak Toma i pokuša da joj pomogne tako što je posavjetuje da tajno zatrudni sa drugim čovjekom kako bi porodica ponovo bila sretna.
Tako i bude, Stana zatrudni u četrdesetoj godini sa drugim čovjekom. Polako se vraćala sreća u porodicu, svi su je pazili i čuvali od posla da bi iznijela trudnoću. Međutim, porođaj je bio težak i Stana je umrla na porođaju, a dijete je preživjelo.
Sedam dana kasnije ujka Toma riješi da kaže istinu Dimitriju: “Prije nego što odemo na Stanin grob, moram nešto da ti kažem. Izjedosmo Stanu, prvo tvoja majka, pa ti i onda ja.”
Dimitrije je bio zbunjen. “Tako je. Tvoja majka, što je kinjila. Ti što si nerodan, a ja što sam je savjetovao s koga da ide. Da znaš, dijete nije tvoje.“
Dimitrije bi čvrst, pa odgovori ujaku: “Ako, ujko. Nema veze. Mi smo htjeli dijete da usvojimo, a ovo je bar moja Stana rodila.“ Sjutradan, na grobu, pred rođacima dok su Stani davali prvu subotu, Dimitrije reče: „Ovde, pored moje Stane da me pokopate…“ i prije nego šte je iko mogao da ga spriječi, izvadi pištolj i ubije se.
Tri dana nakon smrti Stane i Dimitrija, od tuge umre i njegova majka Bosa, malo kasnije i Toma.
Tako je Stana Karaminga izgubila oca. Za sjećanje sastavila je kratku, ali kao planina veliku pjesmu o svojoj tetki i njenom sinu Dimitriju. Do svoje osme decenije je krila pozadinu pjesme jer govori o zloj sudbini porodice i o samoubistvu.
Preporučeno
Jesenje lišće
