Video
“Dragi moj brate Sale,
pišem ovih par rečenica daleko od Sarajeva i pisaću šta mi bude padalo na pamet. Snimam film u Hrvatskoj. Još 15 dana i kraj snimanja filma. Cijela filmska ekipa, pogotovo glumci sa nevjericom i tugom primili su vijest o tvom fizičkom odlasku sa ovog svijeta.
Ja sam se sjećao i plakao naglas u hotelskoj sobi kada mi je Pjer Žalica javio kako si nas ostavio i otisnuo se tamo gdje nam se svima prije ili kasnije valja otisnut.
Vraćam u ovu postkoronsku načetu glavu i misao, sve riječi i sintagme kojima smo se sporazumijevali, ti i ja, i koje su bile zamjena za išaret”, emotivan je Hadžihafizbegović.
Navodi da bi često društva u kojima su se nalazili ostajali u čudu kada bi krenule njihove šifre.
“Od svadbenog stola u filmu “Otac na službenom putu”, gdje mi igraš kuma, pa do zadnjeg susreta, koji se desio na Čobanija mostu, čiji je naziv, takođe bila naša šifra koju smo samo mi znali:
“ko se sipo”, “vježbica”, “gidica”, “naramak”, “didaskalija”, “ljubite hakina”, “podriguša”, ”sunet“, “doboš torta”, “kekec”, samo su dio arsenala šifri koje su nastajale na turnejama “Audicije” , na snimanju filmova, serija i zaboravljenog ludovanja u “kamernom teatru”.
“Klavir” nam je bio omiljena šifra i pozadinu klavira rekli smo nećemo nikom otkrivati. Evo me opet plačem i smijem se.
Na institutu Federika Felinija u Riminiju “sve sto sam u životu i na filmu htio napraviti bilo je da ljude nasmijem i rasplačem”.
Pošlo ti je kao i Feliniju, i jedno i drugo za rukom. Svojom pojavom, iskrenošću, dobrotom, talentom, empatijom, moralom, etikom, svojom borbom sa demonima s kojima se svaki čovjek bori, svojom posebnom ljubavlju za Jana, Mašu, Hejdi, za svoju sestru Tanju, pokojnog oca Svetomira, poginulu majku Ilinku, svojim nenadmašivim ulogama, svojom bosanskom i sarajevskom širinom koja je prepoznavala samo ljude, a ne nacije.
Zaista si bar mene ovih 40 godina zajedničkog života dovodio u miksana stanja plača i smijeha. To mogu samo rijetki i posebni.
Sale moj dobri, ideš malo prije nas koji te volimo i poštujemo. Svi mi ćemo za tobom. Kad dođe moj vakat i kad moja duša ode gore putovati, odazvaće se na razne glasove dobrih.
Glas koji ću čekati u dalekom ehu biće “sir siredžici, burek buredžici”. Na taj glas doletjeću ti brzo “s kombajnom” koji je statiro u kukuruzu, zagrlićemo se i tražiti dalje one koji to zaslužuju.
Loši svakako neće biti u blizini. Čujem da si izrazio i želju da budeš kremiran. Nevjerovatno”, napisao je Hadžihafizbegović.
Hadžihafizbegović navodi kako i ta odluka liči na Sašu Petrovića.
Scena iz filma “Maratonci trče počasni krug” kada Dženka izgori u peći Topalovića sa Batinom replikom “al je opravi”, bila je nebrojeno puta tema na putovanjima i kidali smo joj se od smijeha. Znali smo napamet sve replike iz “Maratonaca”, “Ko to tamo peva”, “Balkanskog špijuna”, “Ovo malo duše”, “Gori vatra”, “Teško je biti fin”, “Hajde da se volimo”, “Lud zbunjen normalan”, ali je na vrhu uvijek bila “Audicija”.
“Racio kaže da te nema, duša stalno postavlja tvoj lik ispred mene. Evo i sad u zagorskoj kući na Sutli gdje pišem ovaj tekst, ja te vidim i čujem tvoj glas.
Takvi ko ti ne odlaze, takvi ko ti duboko uđu pod kožu onima koji te vole i poštuju i idu dalje kroz njihov krvotok, njihovu misao, riječi. Takvi kao ti nastanjuju se duhom u njihova tijela i misli.
Hvala ti Bože, što si u moj život spustio Sašu Petrovića i još više, hvala ti Bože, što si najbolji dio Saše ostavio sa mnom. Obećavam ti Bože, da ću njegovu dušu brižno čuvati i paziti.
Jer kako pjesnik kaže: “Doviđenja dragi, doviđenja, ja sad drugom idem kraju. Rastanak bez našeg htijenja, obećava i sastanak, zar ne”, reče Jesenjin, zagleda se u sliku Isidore Dankan i ode.
Preporučeno
Voli te tvoj brat”, poručio je u emotivnom pismu Emir Hadžihafizbegović.
