Posljednje godine života provela je u banjalučkom Domu za stara lica “Jovan Pavle Drugi”, pošto je bolovala od amiotrofične lateralne skleroze, bolesti koju je prouzrokovao pad na bini 2009. u japanskom gradu Saporo. Rijetka i nedovoljno istražena bolest nije ostavljala mnogo nade. Uprkos sumornim prognozama doktora, kompozitorka i pjevačica je pokazala kako se snagom duha mogu prevazići fizička ograničenja.

Počela je da hoda uz pomoć štaka, sjedenja na stolici više nisu bila tako neugodna kao na početku bolovanja. Čak ni drugi pad posle koga je završila u invalidskim kolicima nije slomio sarajevsku divu. Nosila je uvijek računar i klavijature sa sobom, nizala note i maštala da ponovo stane na binu ispred publike.

Posle boravka u Centru za rehabilitaciju “Doktor Miroslav Zotović” u Slatini nadomak Banjaluke, prešla je u starački dom u kome je zaokružila svoje neobično i tragično životno putovanje.

Tokom i posle rata u našoj zemlji slala sam iz Japana, preko Karitasa, pomoć za djecu, starije, pa i za razminiranje… – rekla je u svom posljednjem intervjuu Gloriji.

Kad je meni bila potrebna pomoć, Karitas mi se našao. A i ne bih imala gdje drugo da živim. U moj stan od pedesetak kvadrata, koji sam naslijedila od bake Nikoline u Sarajevu, nakon rata je provaljeno, uselili su se neki ljudi. Doduše, kad sam se vratila, dodijelili su mi drugi stan, ali nisam mogla da ga prihvatim, jer sam bila na rehabilitaciji. Ionako ne bih mogla da ga koristim, jer se nalazio na četvrtom spratu i nije bio prilagođen za život invalida.

Iako godinama i posebno duhom nije pripadala staračkom domu, navikavala se na novu sredinu bez želje da traži bolji tretman za sebe.

Osoblje je divno, dobila sam i posao na televiziji, a pomaže mi banjalučka pjevačica Maja Tatić. Svi su predobri prema meni, ali, znate, teško je u mojim godinama boraviti u ustanovi za stare osobe. Zato bih voljela svoj stančić, iako sam svjesna da bih morala da imam njegu 24 sata. Inače, posle godinu dana rata saznala sam da mi mama živi u Laktašima pokraj Banjaluke, a za tatu Slavka, koji je bio sudija i nakon razvoda od moje majke ponovo se oženio, nisam ni znala gdje je. U međuvremenu, roditelji su mi preminuli.

Jadranka je živjela od plate na televiziji Republike Srpske, iz Japana je dobijala tantijeme za muziku koju je pisala, sve vrijeme je nešto radila.

https://www.instagram.com/p/CSNS1OmiuZt/

Život invalida je vrlo skup, jer uz ovaj lijek pijem i druge, koji ne idu preko zdravstvenog. U domu su mi samo lične stvari, laptop i instrumenti, klavijature i jedna gitara. Većina stvari ostala mi je u Japanu. Velika platna koja sam naslikala, pa veći dio namještaja… Prevoz, carina i osiguranje toliko su skupi da mi se nije isplatilo da ih prevezem ovamo.

Najviše joj je nedostajalo što ne može da slika bojama.

Mogu samo da radim grafike, jer je soba u domu mala. Ne mogu da izađem u grad. Kad je napolju pao snijeg, poželjela sam da napravim sneška i grudvam se. Nedostaje mi vožnja! Uvijek sam vozila dobre automobile, voljela sam da stisnem gas… Rado bih otišla u šoping, kupila šminku, majicu, prozujala po radnjama – priznala je Jedranka i ubrzo potom otišla u vječnost.

Preminula je u snu, kako nas napuštaju pravednici, vjeruje se.