Jagoš Marković: Zašto je pozorište otrovno a kafane i kafići nisu?

Samo sedam dana prije uvođenja vanrednog stanja u Srbiji zbog epidemije korona virusom premijerno je izvedena njegova predstava „Putujuće pozorište Šopalović“ po tekstu Ljubomira Simovića u Jugoslovenskom dramskom. Ubrzo sve je stalo, da se vremenom gotovo sve oblasti vratile u kakav-takav život, ali ne i teatri. Šta to znači za kulturne radnike, ali i publiku, kada je vreme za pozorište, a kada nije, kako danas braniti teatar, priča za Danas jedan od najcjenjenijih domaćih reditelja Jagoš Marković.

* Pozorišta ne rade od polovine marta. Kako to utiče na živote njegovih radnika i poslenika?

– Neukusno mi je da kukam u trenutku kad je svima teško i najteže svakom. Takva je priroda ljudska. Kako utiče na nas – nebitno je i previše je narcisoidno da o tome govorim, dovoljno je narcisa, i previše… od političara do estrade, a sa obje smo grupe zatrpani medijski. Važno je reći kako utiče na društvo, na naše kolektivno ja, na naš duh i na naš identitet! Kako? Šta smo bez kulture i teatra u njoj kao alem kamena? Šta? Šoping mol koji radi do devet a kafane do jedanaest. One polupekare što prodaju hladno tijesto što je ostalo od jutros, sa ponekom bubicom… Ali dobro. Korona je. Politički je korektno ćutati i biti u nekoj kao koroti. Bože, mi oprosti. Dubrovnik igra, Rijeka igra predstave… O čemu se radi?

* Kako je sve ovo uticalo na vaš život? Vaša predstava „Putujuće pozorište Šopalović“ imala je premijeru samo sedam dana prije početka vanrednog stanja…

– Imala, bila, dogodila se, ostala u duši publike, imala veliki odjek kod mladih, naročito glumaca, što je meni jako, jako značajno itd. Ima tamo scena kad Milun zabrani pozorište i pojede im dozvolu. I oni, gdje će, šta će – nigdje!?! Eto dosluti ga pozorište po ko zna koji put… Neukusno mi je da o sebi uopšte govorim… Brod nam se ljulja mnogo, a kad god upalim TV ili otvorim novine, neko govori o sebi i naravno proziva druge usput. Nemam više toleranciju uopšte ni na kakav prostakluk, agresiju. Nemam ni za suvišne riječi, ni tuđe a kamoli sopstvene, a kamoli za mrvu zla koja je izgleda nužna. Je li nužna? Ne znam.

* Jedno od pitanja koje komad nosi jeste – kada je vrijeme za pozorište, a kada nije. Kako vam ono danas deluje u svijetlu aktuelne situacije? Da li bi pozorišta mogla da rade, uprkos pandemiji? Vidjeli smo slike sala sa pojedinim izvađenim sjedištima u Njemačkoj, a u nekim državama se predstave izvode napolju…

– A što ne bi mogla sada da rade napolju? Sa razmakom i sa maskama? Kako kafane mogu? Car je go, aman! Zašto je pozorište otrovno a kafane i kafići nisu? Osim što je pozorište mjesto slobode i duha, a kafići su mjesto za nešto drugo. I volim ih. Teretane i kockarnice su nešto drugo. Izvinjavam se zaista (smijeh)… zaboravih kozmetičke salone. Igra Dubrovnik, igra Rijeka, igrala je Skala di Milano čuh… Što mi ne možemo? Šta je na primer s Belefom? Nekad smo igrali „Elektru“ na Kalemegdanu.

* I predstava „Putujuće pozorište Šopalović“ je svojevrsna odbrana pozorišta i pozorišne umjetnosti. Kako danas u aktuelnim okolnostima braniti pozorište?

– Pa i ovako, a i čuvajući sopstveni sistem vrijednosti. Ne prodati se nikad, pa ni sad kad svašta prijeti. Al’ ko se nije prodao do sad – neće ni posad. A ko se prodaje – on se vazda prodaje. Mi smo izrasli devedesetih u mraku mrklom, sve bivajući svoji i sami i slobodni, lajući na sva usta od ujutro do uveče, i umjesto da nas mrak pojede, mi se uspostavismo pa još i trajemo! Bezobrazno dugo! Kako? Ne znam. Znači prekalismo se dovoljno, i to tad kad smo stvarno bili „niko i ništa“, da upotrebim tu frazu čuvene spremačice Perse. Sad li ćemo da se bojimo i prodajemo? I koga? Ma bješte bre. Eto tako se brani pozorište. Što svoj duh i svoju slobodu čuvaš. Naravno, mislim na etičke ali i estetičke postulate! Ne odvajam etiku i estetiku! Etika i estetika! Pa ko me shvati, shvatio me. Ostalo ide samo od sebe. Posle u realizaciji predstave, il’ često bi se reklo sad – tokom procesa, i uspjeh i propast. (smijeh) To kod nas ide skupa, zajedno.

* Teatri su svoje predstave ponudili publici onlajn. Kako gledate na to?

– Ok je, al’ je to suštinski antipozorište. To je informacija. Sam sam neke, za mene, značajne predstave u životu vidio samo na TV snimku takođe, i obogatile su moj život. Na primjer „Višnjik“ u režiji Pitera Bruka, prije oko 30 godina. Nužna u onom času dugom, naše zatvorenosti. Al’ tu nema čula. Ni magije. A to je bit. Al’ i to vam govori koliko su ljudi željni teatra. Po par hiljada ljudi je gledalo našu „Ministarku“ tri put čak. „Hadersfild“ sa Glogijem su hiljade ljudi gledale – možete misliti koliko je taj susret sa njim tek značajan bio i ostao tim gledaocima, o tome nemam kapaciteta ni da govorim. Dakle, sve ide u prilog onlajn teatru. Ja to pozdravljam, al’ ja to privatno, intimno, lično – očima ne mogu da vidim. Taj onlajn. Ja sam čovjek pozorišta, ne televizije. Ekran, slika, a ovako čula, dodir, dah, sad i ovdje i nikad više. Razumijete? Ono vraćaš i premotavaš a ovo sad ovako i nikad više. Različito je skroz al’ ne umanjujem taj onlajn. Govorim šta ja osjećam. Gorčin je o tome ljepše i bolje govorio…

* Da li je trebalo autorima i ansamblima platiti autorska prava za emitovanje kad već nije nađeno neko trajnije rešenje kako pomoći umetnicima bez stalnog angažmana koji su ostali bez sredstava tokom pandemije?

– Moralo se misliti na njih, naravno da je moralo. Radili su šta su mogli. A to sa tantijemama, nasmijaste me… O svemoćna uzaludnosti! Al’ slab sam vam ja za te sindikalne stvari i udruživanja itd. Nemam dara za to. To prava, pare, itd… Ima ko ga ima – ja ne. To je isto dar. Rijetko ide sa drugim darovima, priznajem. To znamo iz istorije pozorišta.

* A kada bi se ipak uredile stvari tako da postoji mogućnost za izvođenje predstava – šta igrati i kako igrati, imajući u vidu događaje oko nas?

– Neka nas dozvole sa pomenutim razmakom i maskama (Kako u autobus mogu ljudi? Šta ja to ne razumijem?), a vi ne brinite šta ćemo igrati. Nema tu teatroloških teza. Nijesmo ni na festivalu, Bogu hvala – da nijesmo. Treba igrati valjano i živo i uvjerljivo, prave drame sa vrhunskim glumcima – i čarolija teatra će sama naći put do duše ljudske kojoj treba, sada više nego ikad, i utjehe i ljepote i radosti i suza. Cijela je ta stvar visoko iznad intelekta, naročito ovdašnjih provincijalnih kriterijuma lokalnih velmoža, kako teatarsko-kako-kritičarskih (svaka čast izuzecima), kako ovih društveno-političkih. Ali nije iznad publike i onih koji predstave prave i tvore i čine. Nit je iznad, nit je ispod, nego je „al pari“. I tamo, u tom svijetu i virtuelnom i stvarnijem od ovog realnog, tamo je sve u redu. Tamo vas uvek sačeka red. Tamo ima pravde, tamo tirani nastradaju, tamo se Romeo i Julija zajedno dignu iz mrtvih i klanjaju, a vi im pljeskate, svi zajedno, ako su bili stvarni i istiniti. Zavolite ih i nosite u srcu zauvjek. Tamo ima pravde i nema smrti. Tamo uvijek ima smisla. Jedinstva, zajedništva… Što ljudi idu svako veče? Što nam sale bijahu pune zadnjih 30 godina! Mislim dok smo bili živi, dok smo postojali… Sad smo samo na papiru, kao u zamrzivaču… Samo da se zna… kad se izgovori istina u mom mikrokosmosu, mnogo je već učinjeno.

* Kako da se glumci osjećaju bezbedno na sceni zbog epidemije? Publiku ćemo odvojiti centimetrima, ali šta je sa izvođačima?

– E to je lična stvar i mora ali mora da se poštuje pravo izbora svakog čovjeka. Ima onih koji ne žele da igraju, da se lijepe, da rizikuju zdravlje. A ima onih koji to ne vide tako i igrali bi. Nisu u svim predstavama zalijepljeni mizanscenski. Nek se igraju te predstave i nek igraju oni koji hoće da igraju, pa neka se odvoje, ako treba… Niko nikog ne smije da tjera i da ga dovodi u delikatnu situaciju. Naročito kad je zdravlje u pitanju. Al’ na sceni je bar sve rješivo. Na sceni sve može. Snima se mnogo serija i to me raduje. Život ne smije da stane. Moramo naučiti da živimo sa tim virusom, dok ne prođe. Al’ ne mogu da ne kažem kolika je on metafora za naše otuđenje koje je odavno tu. Daljina, nema rukovanja, zagrljaja, jedni smo drugom potencijalni neprijatelji. Izolacija, virtuelna komunikacija, kao da nam se materijalizovalo ono što smo sami napravili ranije. Ne znam da l’ je jasno šta hoću da kažem? Vjerujem da je Tesla u pravu, starija je energija od materije. Sve počinje od misli, od emocije… kud ja odoh…

* Vi ste predstavu „Putujuće pozorište Šopalović“ posvetili našoj pozorišnoj umjetnosti i njenim velikanima – Miri Stupici, Mariji Crnobori, Ljubi Tadiću… Zašto? Koga treba iznova podsjetiti koje su vrijednosti velikih umjetnika i kakvo bi mjesto oni trebalo da zauzimaju u našem društvu?

– Ma nemate koga podsjećati. Ko zna – zna. A ko zna, doživeo je to kao njihovo neko, ako smijem reći, …čuo je njihove glasove u njihovom teatru, u njihovom JDP-u. I sva metafizika smrti i nesmrti bila mu je jasna. Nema smrti – ima seoba, lijepo je rekao Crnjanski. Nije sve upereno našem političkom biću, a naročito ne našim političarima. Imamo i estetsko biće, aman! Ima li pitanja ikad igde, koje će se ticati tog bića? Ovako smo u krugu decenijama, i to bez izlaza, s tim sto je kružnica sve manja. Mi i oni, političari i mi. A ko smo mi? Pa mi ih glasamo, čovječe, i mi ih dajemo. A ne pitamo se ko smo mi. A sve smo gori. E neću da im se obraćam sa scene. Ja se obraćam publici, ako se već nekom obraćam jer pozorište postoji zbog publike. Bar ovo „retrogradno“ kojem cijelim bićem pripadam. (smeh) Šalim se, jer meni recitali s političkim angažmanom nisu bliski. Ta mi je forma mnogo nalik onim recitalima u Titovo vrijeme koje smo u školama spremali, a forma ne samo da zrači – ona i znači. Rekla je jednom velika, najveća Mira Miočinović. Njeni smo đaci, na sreću. Mada, neću reći ovo prvi put, najiskrenije – talentu praštam sve, a netalentu ni vrlinu. Znači, kad je s darom, nek je halal pa šta god bilo.

* Čime se trenutno bavite? Šta novo pripremate, ako vam to trenutni uslovi dozvoljavaju?

– Nije zabranjeno kući čitati, ni misliti, ni maštati. To je meni fotosinteza. To mogu do mile volje. Planova je puno, poziva i dogovora, samo da nas otvore. Pa na tri dana na neku livadu da se izjurcamo s narodom, pa onda hajd’ opet kući do sljedećeg leta vjerovatno. Jer kažem kockarnice i teretane i kafane mogu… Možda ja nešto ne razumijem, al’ blizina u pomenutim objektima, kao u javnom prevozu, nije veća nego u teatru kad bi bio razmak između stolica. O šta ja govorim. Dokle smo došli. Realnost svako bira svoju, znam to odavno, al’ zar činjenice da dokazujemo sa santimetrom u rukama. Meni nije žao mene, al’ mi je ovih mladih žao, koji ako se sad ne uspostave i ne urade što se mora do tridesete u pozorištu, posle je kasno za neke stvari. Pozorište ima svoju biologiju i svoje vrijeme i mladost glumca i reditelja, ma koliko bila relativna, ipak je u dubokoj vezi i sa njihovom krštenicom. Ako zakasne u mladosti – zakasnili su za sve posle. Kako oni tako i ovi mladi. Ima li nešto što nije protiv njih na cijelom svijetu u ovoj stvarnosti sada?