Jelica Dabović nastavlja priču: Zlostavljanje, silovanje, gubitak nerođenog djeteta….

Kada popusti strah od zlostavljača ostane ogroman stid, kaže nekadašnja najbolja košarkašica Jelica Dabović o zlostavljanju koje je preživjela. Odlaskom od kuće u “Partizan”, pomislila je da će se spasti od nasilja, da će konačno moći da se posveti sportu i da će moći da da svoj maksimum, da pokaže da je zaista najbolja košarkašica.

Međutim, ništa nije bilo kako je vjerovala da će biti.

Na samom početku, Jelica kaže da je njen pretpostavljeni pokušao da je siluje, da mu se jedva oduprla I to tako što je, u očaju, pomenula ime svoga oca I šta će mu on reći kad sazna. Taj čovjek se onda brecnuo, sklonio sa nje, I krenuo da izađe. Na vratima joj je rekao: “Na dalje, šta god ti se bude dešavalo u klubu, da znaš da ja za to nisam kriv, već ti sama!”.

Poslije toga, Jelici počinje sunovrat – najbolja igračica sjedi na klupi, ne dobija šanse, I kada dobije koji minut na terenu ona ga maksimalno iskoristi, ali to se ignoriše. Pretpostavljeni je omalovažavaju, vrijeđaju, pričaju laži o njoj, a ona zapada u depresiju zbog nepravde.

Nije mogla da se iskaže kao igračica, pa je to povuklo i smanjenje stipendije i isplatu plate, tako da bukvalno nije imala od čega da živi.

Ubrzo je raskinula ugovor sa “Partizanom”, i u očaju, potpisala za klub u malom gradu. Međutim, i tamo je doživjela neprijatnost – kako kaže, pokušao je da je napastvuje porodični prijatelj njenog oca.

Društvo u kući gde je bila smještena, pravila joj je Mira, koja je bila dugogodišnja prijateljica iz Niša. Lijepa, visoka, zgodna, zanimljiva, jako lepo su se združile, dopisivale, razumjele. O svemu su pričale, bile bliske. Koliko god je Mira tada u njen život unosila radost i davala motiv da živi, kasnije, ta ista Mira je u toj kući pokušala da joj oduzme život.

Iz kluba je naime stiglo naređenje da Mira više ne smije da posećuje Jelicu i da mora da ode, što je dovelo do promjene i Mire i samog odnosa. Od vedre i nasmejane djevojke, po Jelicinim riječima, postala je morbidna osoba opsjednuta smrću, koja je čak i javno pričala da će ubiti sebe. I Jelicu.

Jedne večeri se tako posvađala sa Mirom i kad je Jelica krenula na spavanje, vidjela je u uglu kauča kraj Mirjaninog ranca zelenu rebrastu bombu i revolver. Na trenutak je zastala, ali se u sljedećoj sekundi predomislila i nastavi dalje. Bez ikakve reakcije, reči ili treptaja, ona je produžila do spavaće sobe i prepuštajući se, kako kaže “Njegovoj” volji, hladnokrvno legla u krevet.

Probudila je stravična eksplozija. Nije mogla da se pokrene, vidjela je oko sebe djelove svog tijela i ogromnu količinu krvi. Ništa je nije boljelo, ali je shvatila da je Mira, dok je Jelica spavala, aktivirala bombu i raznijela i Jelicu i sebe.

Mira nije preživela, umrla je dva dana kasnije u bolnici.

Jelica je jedva ostala živa, falili su joj djelovi noge, imala je 13 operacija i jedva ponovo prohodala.

Dva mjeseca je bila u bolnici i kaže da majka nije ni pomislila da je obiđe.

Posle skoro dva mjeseca provedena u bolnici, Jelica je trebalo da izađe. Pošto je bila gotovo nepokretna, a nije imala nikoga da se stara o njoj, bila je prinuđena da se vrati u roditeljsku kuću. Bolnički pakao morala je da zamjeni onim kućnim.

Ljepotica nad ljepoticama, koju su momci čekali na terasama kafića da bi je vidjeli makar u prolazu, ličila je na utvaru. Upalih obraza, izbuljenih očiju, izrasle neofarbane spržene kose, čupavih obrva i spavaćici pet brojeva većoj, ljuljala se hodajući od sobe do toaleta, jedva sposobna da pređe taj put. Baš na tom putu bilo je veliko kućno ogledalo i svaki put kada bi ustala bila je prinuđena da gleda u ono što je od nje ostalo. Taj nestvarni prizor njen mozak je prihvatio kao da gleda neku nepoznatu djevojku ispalu iz horor filma.

Izgledala je bukvalno kao preparirani leš. Njene prije dva mjeseca zategnute i lijepe noge, bile su kao drške od metle. Desna je bila cijela crvena i kao spržena, od zguljene kože koja joj je presađivana, a leva nije ni ličila na nogu. Potkoljenica je bila na više mjesta isječena i sva u ožiljcima, a na butini se vidjelo deformisano meso kroz koje se na nekim djelovima providjela kost. Na toj ogromnoj rani koja je zauzimala cijelu spoljnu stranu bila je zalepljena koža presađena sa druge noge. Na dijelu gde se nalazi kuk, providjela se glava velike butne kosti, a ta kožica bila je prilepljena na dva milimetra preostalog mesa. Na sredini kuka prema gore počinjala je opet prava koža sa ružnim i debelim ožiljcima koji su se završavali na drugoj strani leđa, jer su geleri prolazeći kroz kičmu ostavili dubok i ružan crveni trag.

Dio metala je ostao između pršljenova, a opiljci bombe su se na pojedinim mestima mogli napipati i pod rukom. Preko celog stomaka protezao joj se ožiljak od vađenja povređenih creva, a kesa za fekalije, veličine one za kokice, stajala je zalepljena sa leve strane. Pokušala je sebi da ulije optimizam, ne sluteći da se i u tome prevarila i da su najteža iskušenja tek pred njom.

Kaže da je po njenom dolasku iz bolnice, njen otac uzeo godinu dana neplaćenog odsustva iz škole, pod izgovorom da mora da njeguje ćerku i vozi je na terapije. Ali, nije mu padalo na pamet da joj na bilo koji način pomogne. Jelica kaže da su mu njen očaj i poniženje bili duševna hrana. Nastavio je da se iživljava nad njom čak i u tom očajnom stanju u kojem je bila.

Proganjajući je kao sjenka, Jelica kaže da je otac svaku priliku koristio da je provocira, ponižava i vrijeđa. “Šta je bilo ljepotice? Hajde, obuci sada minić da te svi vide. Što nećeš? Ma daj, baš si neka…”

I dok je zbunjena stajala u hodniku, on uze kameru u ruke i naredi: “Stani, ne mrdaj! Hajde dok si tako lijepa da te ovekovječimo! Hajdemo sada smiješak, kao pravi model. A sad izbaci lijevu nogu da je što bolje vidimo. Divno! Još malo podigni pidžamu, da snimimo i kesu na stomaku. Tako! Ma, fenomenalno. Eto, zar nisi oduvijek željela da budeš model pred kamerama?”, upitao je on sa ciničnim osmijehom snimajući je sa svih strana, a ona snuždena oćuta, bez želje da išta odgovori.

“Evo ljepotice, da imaš da gledaš doživotno šta si sama sebi napravila“, rekao je.

Jelica se uprkos komplikacijama, brzo oporavljala. Išla je stalno na vježbe, vratila funkciju stopala toliko da hoda, da se to ne primijeti.

Kako nije mogla da se vrati košarci, a nije htela da ostane kod kuće, po oglasima je tražila posao i jedino što je našla bili su poslovi konobarice po sremačkim kafanama.

Izabrala je roštiljnicu gdje je bilo samo tri stola, jer nije mogla da opslužuje više.

Neki lokalac, koji je stalno dolazio u kafanu, bacio je oko na Jelicu, koja ga je vješto izbjegavala, što je njega ljutilo. Jednom je došao pred zatvaranje lokala, sa drugaricom i rekao da ga je poslao gazda da je odveze kad zatvori lokal.

Pošto je bilo hladno, novembar mjesec, a ona se operisala u oktobru, prvo se nećkala, a onda je pristala, vjerujući da nema zbog čega da brine.

Ubrzo pošto su krenuli, drugarica je izašla iz kola, a kada se Jelica uhvatila za kvaku da izađe, on nije dao. Nije mogla da mu se odupre, a i pomislila je – hoće li da me ubije ovaj poslije svega ili će da me siluje? Ako će da me siluje, ma nek uradi to, ja više ne znam šta ću. Nisam više mogla da se izvlačim, da plačem, da se tučem, mislila sam nek uradi to. Osjećala je krivicu – tako joj je to kad radi po kafanama, kad je na to spala – a bila je najbolji strijelac, govori 4 jezika.

Dok je silovao, ona je razmišljala da, ako je onaj koji me je napravio lupao glavu o zid i vrijeđao i cio moj život vukao stramputicom, tukao me i tjerao da u životu radi stvari koje nije htjela – šta ja da očekujem od drugih?

Silovanje je, kaže, najtraumatičnije iskustvo za jednu ženu, a ona je na kraju svega, na to gledala kao na iskustvo neželjenog seksa, jer je to bio jedini način da nastavi i da ide dalje.

A koliko je to rasprostranjeno, saznala je tek kada je napisala knjigu i kada su žene počele da joj se javljaju sa sličnim iskustvima.

 

Tri godine kasnije, čak se i vratila košarci i ponovo briljirala. Ipak, sportu se vratila da bi zaštitila Milicu, koju je, kako kaže, otac i dalje teško zlostavljao i da bi mu se suprotstavila. To je i uradila na sred utakmice, kada je otac zamahnuo da udari Milicu. Jelica je vrisnula na njega i šutnula ga između nogu. Zatim je pobjegla.

Nakon skoro tri decenije zlostavljanja, patnji i prije svega iskonskog straha i stida zbog svega što joj se dogodilo, nizale su se godine uspona i padova, profesionalnih i ličnih. Udaja i razvod, nekoliko toksičnih ljubavnih veza, gubitak nerođenog djeteta.

Nasuprot tome profesionalni uspesi, lični razvoj, spoznavanje sopstvene ličnosti i riješenost da se bori protiv stida, dominatnog osjećanja zbog svega što joj se dogodilo, učinili su da Jelica dodatno ojača, da se uz pomoć nekoliko bliskih prijatelja, po ko zna koji put, podigne poslije pada, da ne dozvoli da je dno na koje je vukla gravitacija nesreće zauvijek veže za sebe.

I krenula je puna optimizma, da se bori protiv onog lošeg u sebi na sve načine, spolja i iznutra. Počela je sama, ali i uz stručnu pomoć da se bavi ozbiljnim pitanjima kao što su: ko je, šta je, odakle dolazi i koja je njena uloga na ovom svetu. Počela je da piše roman sačinjen od svojih naintimnijih i najbolnijih ispovesti. Još uvijek nesigurna da će ga objaviti, ali sve češće joj se činilo da nije u redu da zadrži za sebe ono što može pomoći mnogima.U tom periodu probražaja donijela je odluku da više ni jedan minut svog života ne potroši na uzaludna očekivanja i da nikad više ne dozvoli da njena sreća zavisi od nečijeg “izvini”.

Posle objavljivanja prvog romana, u dahu je napisala i drugi, simboličnog naziva “Oproštaj”.

Dugo se prije toga borila sa stidom u sebi, jer kada je strah konačno nestao, ostao je samo stid koji svaku žrtvu gura u tišinu i ne dozvoljava joj da izađe iz koordinata žrtve, što dovodi do toga da se nasilje nastavlja.

Na kraju je shvatila da joj samo oproštaj i bezuslovna ljubav – prije svega prema samoj sebi – mogu donijeti oslobođenje. I zato je kako kaže “stavila svoje srce na dlanove i darivala ga dok još kuca onima koji su joj ga iz grudi iščupali”.

I zato je sada sposobna da nastavi dalje svoj život, svjesna da preživljavanje nasilja ne mora da dovede do toga da budemo žrtva cio život i da nam to postane identitet, već da život može da se nastavi, ako prestanemo da se stidimo sebe i ako sebe zavolimo uprkos svemu što se dogodilo. prva.rs