Jelica Dabović, nekadašnja najbolja košarkašica Crne Gore, koja je zajedno sa svojim sestrama bila žrtva teškog porodičnog nasilja, odlučila je da javno u emisiji “Život priča” na TV Prva ispriča svoju priču kako bi svi oni koji su zlostavljani, posebno od članova svoje porodice, znali da nijesu jedini, da nijesu sami i da shvate da nijesu oni krivi i da oproštajem mogu da pomognu sebi.

Iz djetinjstva se samo sjeća batina, što svojih što koje je dobijala sestra Milica.

Od četvrte godine, od kada se sjeća, dobijala je teške batine kada se posiječe, kada ne uradi nešto onako kako je njen otac to zamislio.

Stalno je omalovažavao, vrijeđao, ponižavao, uglavnom pred drugima. Isto je radio i sa majkom, koja ih nikada nije zaštitila. Ćutala je, gledala je očevo iživljavanje nad djecom i nikada nije ništa preduzela, niti mu bilo šta rekla ili mu se suprotstavila.

Okolina je sve znala, ali niko nije želio da se miješa. Cio Herceg Novi je znao za tešku narav njihovog oca, bio je nasilan i prema drugim ljudima, ali nikada niko nije ni pritekao djevojkama u nevolji, niti njega prijavio.

Otac je kao i uvijek, vodio tamo gdje je on mislio da treba. Tako je malu, sa pet godina, učlanio u jedriličarski klub i očekivao od nje da učestvuje u regati ravnopravno sa odraslim ljudima. Bez znanja, treninga i prije svega snage da se izbori sa konopcima i jedrom, uprkos najboljoj volji da jedrilicu kontroliše, nije uspjela. Ta je regata bila fijasko za očevu barku, a Jelica je tada prvi put shvatila šta je čeka ako ne ispuni njegova očekivanja.

Iz čista mira je počeo da je udara tako jako da je njeno mršavo tijelo doslovce letjelo s kraja na kraj čamca, a za razliku od njega, mozak joj se paralisao.

Prvim šamarom je bacio na kutiju kojom je bio pokriven motor i Jelici obučenoj samo u kupaći kostim momentalni izađoše modrice od udarca o oštre ivice drveta.

Kada je pala, podigao je ponovo za kosu i uz konstantno vrijeđanje zbog nesposobnosti da učestvuje u trci, udario sa poluotvorenim dlanom još jače nego prvi put.

Od udarca joj sada puče usnica i prokrvari nos, a glava iskliznu iz njegove ruke, zbog čega ona posrnu, udarajući slepoočnicom u metalnu šipku koja je držala tendu.

Lice joj je bilo izudarano, krvavo, i u flekama od njegovih prstiju, tijelo modro i izgrebano. Da je nije tako stezao, djevojčica ne bi uspjela ni da ostane na nogama, jer se nekontrolisano tresla.

Ne pokazujući nikakvu namjeru da stane, otac je sada zavrnu ruku skoro je isčašivši iz ramena i ljevicom je udari još jednom iz sve snage, a zatim je uhvati za vrat i stegnuvši jako, odiže od poda.

Kada se umorio, otac prestade i ostavljajući je da leži na prljavim daskama masnim od motornog ulja, opušteno sjede za kormilo, kao da se ništa nije desilo.

Kada se rodila Milica bila je presrećna, ali je odmalena bila toliko napaćena.

Nije bilo dana da je, kao i nju, nijesu besomučno tukli i otac i majka, a Jelicu je zbog toga razdirala nemoć da joj pomogne.

Kada je Jelica imala sedam i po godina, rodila se Milica. Konačno neće više biti sama, imaće koga da pazi i mazi, da daje ljubav, nekoga kome će se povjeravati i sa kim će deliti radost.

Nadala se da će se dolaskom bebe u kuću sve promijeniti i da će konačno zavladati radost i sreća. Ali, beba je na žalost samo bila razlog više za svađe i osoba više za očevo iživljavanje. Jelica se ne sjeća dana, da Milica nije dobila batine.

U nesposobnosti da razumije ponašanje oca i majke i gotovo svakodnevne batine, ona je gonjena potrebom da se od nesrećne istine zaštiti isprojektovala da je neko sasvim drugi kriv za sve ono što joj se dešavalo i prva na udaru, razumljivo bi – Jelica.

Sve što je radila da joj se približi, Milica je pogrešno tumačila ili nije prepoznavala, dok pokušaje da je zaštiti ili joj olakša nije ni primjećivala. Uvijek je imala svoju verziju i razloge zbog kojih Jelica nešto radi i gledajući iz pogrešnog ugla, formirala pogrešnu sliku o njoj. Milica je vremenom počela da pribjegava lažima da bi mnogo toga objasnila, i Jelici, alergičnoj na laž, puče film, a zbog zaključka da je svaki razgovor sa njom uzaludan, svede kontakt na najmanju mjeru.

Plašila se da će se odnos između njih dvije kao zgrada sagrađena na pogrešnim i lošim temeljima jednog dana sama od sebe srušiti, bez mogućnosti da se išta popravi. Jelici su bile potrebne decenije da shvati da je njena sestra u nastojanju da ublaži bol zbog surove stvarnosti, zapravo slijedila primer majke i kreirala u svojoj glavi izmišljen život i izmišljenu stvarnost. Opterećena spašavanjem sopstvene sudbine, Jelica je otišla ne uspjevši da prije toga izrazi ogromnu količinu ljubavi koju je prema Milici gajila, dok se ova prepuštena na milost i nemilost očevoj strahotnoj i nepredvidivoj naravi, osjetila odbačenom od sestre i zapostavljenom.

Sestra Ana je mlađa 15 godina. To je prva osoba od koje je osjetila bezuslovnu ljubav. Ana posjeduje neobjašnjivu harizmu, u svakom budi najljepša osećanja, oko nje je uvijek radost, iskonski je dobra i neiskvarena duša. Gotovo ništa od nasilja koje su Jelica i Milica preživjele, Ana nije. I ne sjeća se ničega. Ana je Jelicu naučila da oprosti i danas imaju divan odsnos.

Jelica je od malena imala izuzetno jak poriv da izvuče majku iz pakla lošeg braka i fizičkog i psihičkog terora koji je trpjela. Tek je decenijama kasnije shvatila da je to bilo nemoguće. Danas misli da njena majka zapravo nikada nije ni imala iskrenu namjeru da ostavi nasilnika i spase sebe i još važnije, svoju djecu.

Jelica je u međuvremenu počela aktivno da se bavi košarkom i postala je najbolji strijelac u državi.

Od 1988. do 1991. Jelica i njene saigračice su žarile i palile košarkaškim terenima. Mediji su ih pomno pratili i često su bili u novinama, televiziji, na radiju, a perjanica te ekipe i najzaslužnija za uspjehe bila je upravo Jelica. To njenom ocu nikada nije bilo dovoljno i svaki njen uspjeh je nipodaštavao.

Iako je bila kapiten, otac jei dalje maltretirao i zlostavljao, a niko od djevojaka iz kluba nije htio da joj pomogne.

Otac je tukao pred punom salom što je dala loptu igračici koja je promašila zicer. Rekao je da je trebalo da zna da će da promaši i zato je istukao na time out-u pred punom salom.

Jelica kaže da je noćima sanjala kako ga ubija, i ne zna kako se suzdržala u stvarnosti da to ne uradi.

“Ako objelodanim istinu o porodici koju pišem skoro cio život, mogu ih izgubiti sve i to će mi slomiti srce. Ali, ako ne objavim rukopis ili ispričam bilo šta drugo osim istine, izgubiću sebe i to će mi uništiti dušu.Ta knjiga mora biti objavljena zbog djece, tih čistih bića kojima je najteže i kojima očajnički treba motiv da prežive dan. Zbog mališana u čijoj si koži ti predugo bila i u čijim nesnosnim mukama i dalje vidiš sebe. Ako tvoja duša i nema potrebu da se rastereti objavljivanjem istine, pomozi na taj način njima da prevaziđu svoj jad”, poruka je Jelice Dabović.