Video
“Ne znam da li je ijedan čovjek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili – na drugi način rečeno – koliko smo i s kakvom snagom u detinjstvu bili voljeni, toliko ćemo biti u stanju da volimo i mi druge.
Roditelji koji nisu željeli dete ili su ga željeli, ali odmah posle rođenja, bilo iz koga tragičnog razloga koji je mogao doći spolja ili iz samih roditelja, ovo dijete nisu stvarno prihvatili niti ga zavoljeli, stvaraju, često i bez svoje volje, uslove patološkog razvoja djeteta.
Mada se s pravom ističe da je za pravilan psihički rast djeteta neophodna ljubav oba roditelja, ima dosta primjera u životu koji pokazuju da je katkad i ljubav samo jednog roditelja (pod uslovom se izbjegne pretjeran, pa i bolesni vid ljubavi prema djetetu) dovoljna da dijete ne liši šanse u budućnosti da i samo nekoga zavoli.
Uzmimo samo kao primjer, nimalo rijedak, da dijete u toku samo jednog dana doživi naglu promjenu raspoloženja jednog od roditelja (a ono doživljava afekte svojih roditelja naročito jako), kod kojih se ljubav i mržnja mijenjaju brzinom promjena proljećnog neba, onda mu ne ostaje drugo nego da pošto je preko straha doživelo ovu smjenu, ili sebe dalje razvija reaktivno se identifikujući sa roditeljima (dakle, razvija se ne autonomno, već heteronomno), postajući postepeno kao roditelji, ili postaje nepovjerljivo prema svakom ispoljavanju ljubavi, bilo da ona dolazi iz okoline ili kao impuls iz sopstvene duše.
Preporučeno
Ništa drugo osim ličnog primjera ne može za decu da bude efikasnije, a i tada je potrebno mnogo roditeljske ljubavi koja jedina rađa trpljivost i strpljivost, čekanje da ‘sjeme bačeno u zemlju donese ploda’.
