Video
Da, baš kao da sanja, dvadesetšestogodišnji Sergej Jesenjin gledao je “Ples sa šalom”, koji je na parketu izvodila plavooka žena u crvenom, skoro providnom kostimu. U njenom plesu bilo je nečeg jakog, drskog i divnog u isto vrijeme. Izražavala je istinu o sopstvenom biću gestom i pokretom kakav on do tada nije vidio.
Preporučeno
I baš kao da sanja, osamnaest godina je starija balerina, Isidora Dankan, gledala plavokosog mladića o čijoj pjesničkoj slavi nije znala ništa. Ona, koja je znala tek poneku riječ ruskog jezika, kada ga je ugledala, opčinjeno je rekla: “Anđeo”, a potom, kao da je predosjetila buru koja se baš u tim trenucima rađa, dodala: “Čort!” (vrag).
Među njima se rasplamsala ljubav koja nije poznavala granice. Nije im smetalo to što ona ne zna ruski, a on engleski jezik, nije im smetala barijera u godinama, kao ni mišljenje javnosti. Ona je na prijemima i književnim večerima plesala, a on čitao svoje stihove. Kako se umjetnost ne može razdvojiti od ljubavi, njihova kreativnost je cvjetala. Bosonoga, raspuštene kose, ona je igrala, a svaki pokret koji je izlazio iz nje zračio je strašću koju je osjećala prema njemu, što je mladog pjesnika dovodilo do ludila. Bila mu je inspiracija, muza, poezija.
“Ti si, moja gipka, lakonoga breza. Stvorena za mene i za mnoge druge“, govorio je Sergej.
Nakon što je Isidori u Parizu umrla majka, mladi par nije želio da se rastane, te je pjesnik dobio vizu kako bi mogao da putuje sa svojom “lakonogom brezom”, dvije umjetničke duše rješavaju da se vjenčaju. Njihov medeni mjesec je trajao dva mjeseca u Parizu, a činilo se da njihovoj sreći niko i ništa nikada neće moći da stane na put.
Isidora i njen voljeni “Sergej Aleksandrovič” (kako je balerina voljela da zove Jesenjina), odlaze u Ameriku, gdje pjesnik željan slave, uspjeha i ljubavi, nije bio prihvaćen. Uzalud je Isidora na svaki način pokušavala da predstavi svog “anđela” javnosti, priređivala književne večeri, organizovala prevođenje i objavljivanje njegovih pjesama. Van granica Rusije Jesenjina su doživljavali isključivo kao “priljepak” slavne plesačice.
“Sudbino, zašto nas snađe? Život je gorak i siv. Gdje glava spokoj da nađe? Teško je biti živ.“
Jesenjin se osjetio odbačenim, padao je u depresije smatrajući da nikome nije potreban. Poezija, muzika, igra, svađe, tuče, alkohol, postale su sasvim uobičajene stvari u njihovoj kući. “Anđeo” ili “vrag” je sve češće tukao Isidoru. Na jednom od njenih koncerata je on, sada već po pravilu pijan, izazvao skandal, da je balerina lično pozvala policiju koja je Sergeja odvezla u psihijatrijsku bolnicu. Kada se poslije tri dana vratio kući, nije više u njoj vidio vatrenu igračicu, već jednu ostarjelu, ne baš privlačnu gospođu, te se potom vratio u Rusiju.
Ivan Jevdokimov, prisjećajući se posljednjeg susreta s Jesenjinom, nekoliko dana uoči njegove smrti, je rekao da ga je pjesnik upitao: “Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isidore. Ona mi ga darovala. Eh, kako me je voljela ta starica! Ona mi je i poklonila šal”. Nekoliko dana poslije toga, napisao je svoju posljednju pjesmu “Do viđenja, druže, do viđenja”. Sjutradan je presjekao vene, zapalio cijev od grijanja, a onda je šal, koji ga je tako bolno podsjećao na nju, zavezao oko vrata i izvršio rastanak sa životom, nadajući se da on ujedno predstavlja i sastanak, prenose Nezavisne.com.
Nakon ove velike tragedije, balerina se potpuno povukla iz umjetničkih krugova pokušavajući da zaboravi. Dvije godine nakon smrti supruga, sudbina je htjela da šal – njen zaštitni znak, presudi i njoj. Dok je jedan kraj ešarpe bio obmotan oko njenog vrata, drugi se zapetljao u točak automobila koji je bio u pokretu. Prijatelji kažu da su njene posljednje riječi prije ulaska u kobni auto bile:
“Zbogom, prijatelji, odlazim u vječnu slavu!”
