Kada je mlada princeza Lilibet shvatila da će jednog dana biti kraljica

Bila je bezbrižno dijete, koje je vrijeme provodilo igrajući se sa svojim konjima i psima, blaženo zaštićena od sjenke onoga što je čeka.

Danas se obilježava 70. godišnjica otkako je postala Kraljica.

Mlada princeza Elizabeta poredi se sa današnjom princezom Beatris – ćerka drugo-rangiranog vojvode od Jorka („Berti“ 1926. godine, princ Endrju danas) i stoga daleko od bilo kakve ozbiljne šanse da naslijedi britansku krunu, a kamoli da vlada nad oko 500 miliona stanovnika tadašnjeg Britanskog Komonvelta i Carstva.

Decembar 1936. godine stoga je predstavljao dramatičnu prekretnicu u tom scenariju, kad je njen stric Dejvid, kralj Edvard Osmi, zapanjio svijet i svoju porodicu abdicirajući sa prestola kako bi se oženio sa Volis Simpson, svojom razvedenom američkom ljubavnicom – ubacivši tako mladu desetogodišnju Elizabet u direktni red nasljedstva.

Njen otac princ Albert preuzeo je titulu Kralja Džordža Šestog, a njegova starija ćerka postala je njegova direktna nasljednica – prva u redu nasljedstva.

Ali da li je mlada princeza zaista bila toliko nepripremljena?

„Tata će postati kralj“, saopštila je Elizabeta šestogodišnjoj sestri Margaret Rouz tog decembarskog dana, objašnjavajući joj iznenadno skandiranje mase koja se okupila ispred njihove gradske kuće na Pikadiliju.

„Da li to znači da ćeš ti postati kraljica?“, pitala je Margaret.

„Da“, rekla je Elizabeta staloženo, „pretpostavljam da to to znači.“

„Sirota ti!“, odgovorila je njena sestra u šali, prema njenom vlastitom svjedočanstvu o tom događaju ispričanom Elizabeti Longford ranih osamdesetih.

Ali Margaret je odlučila da izostavi tu šalu kad je ponovo prepričala ovu priču dvije decenije kasnije istoričaru Benu Pimlotu.

Više se usredsrijedila na to kako je nova nasljednica bila nesklona zbijanju šala ili razmišljanju o svom dramatičnom usponu.

„Više to nije pominjala“, rekla je princeza Pimlotu.

Šta je, dakle, desetogodišnja princeza Elizabeta znala? I kad je to saznala?

Prvi model Kraljice Elizabete Druge za ono što će postati njena sudbina bio je njen voljeni djed, neotesani i bradati Kralj Džordž Peti (1865-1936).

Ona ga je zvala „Djea Engleska“, što je pokazivalo koliko je vispreno mala djevojčica već pronikla u suštinu kraljevskog posla.

Džordža Petog nije krasila „nikakav talenat za očaravanje ljudi, nikakav lični magnetizam, nikakve intelektualne sposobnosti“, priznao je njegov zvanični biograf Džon Gor.

„Nije bio ni mozak, ni briljantni pripovedač.“

Stari kralj je bio, drugim riječima, potpuno isti kao i većina njegovih podanika. Ali imao je izražen instinkt za preživljavanje – kao i za simbolizam.

Džordž Peti je bio taj koji se oštroumno ratosiljao njemačkog prezimena kraljevske porodice Saks-Koburg-Gota 1917. godine.

I zato ne iznenađuje previše što se, više od vijeka kasnije, svijet toliko divi vještinama koje je Kraljica ispoljila tokom njene jedinstveno duge i uspješne vladavine.

Naučila ih je iz prve ruke od osnivača dinastije Vindzora.

Džordž Peti, veliki ljubitelj mora, bio je tvorac slavnog porodičnog nadimka njegove unuke „Lilibet“.

U aprilu 1929. godine, na njen treći rođendan, dospjela je na naslovnu stranu časopisa Tajm kao „princeza Lilibet“.

Njen djed je, međutim, volio da piše njen nadimak ne koristeći slovo ipsilon, što se vidi po čestim i srdačnim pominjanjima u njegovom minuciozno vođenom dnevniku – jednoj od riznica Kraljevske arhive Vindzora.

Tog proljeća 1929. godine, stari kralj je insistirao da mu njegova voljena unuka, sa samo tri godine, bude dovedena u Bognor Ridžis na obali Saseksa, kao jedna od dva ključna sastojka njegovog oporavka od zamalo fatalne operacije pluća (drugi je bio da mu se „dozvoli da popuši cigaretu“.)

U tim ranim mjesecima 1929. godine, Cordž Peti je prvi put izrazio želju da se njegova unuka jednog dana popne na britanski prijesto.

„Vidjećeš“, rekao je on Lilibetinom ocu, koji ga je posjećivao tokom njegovog oporavka, „tvoj brat nikada neće postati kralj.“

„Sjećam se kako smo pomislili ‘kakva koještarija’…“, prisjeća se kasnijih godina Kraljica majka.

„Oboje smo se pogledali i pomislili „besmislica“.

Ali stari kralj je bio nepokolebljiv.

„On će abdicirati“, insistirao je govoreći jednom od svojih saradnika – sa izuzetnom vidovitošću, posebno kad se ima u vidu da je to bilo sedam godina prije samog događaja.

Džordž Peti se brinuo ne samo da će njegov najstariji sin Dejvid sabotirati vlastitu vladavinu, već i da sljedeći po redu nasljedstva Berti, i sam veoma krhak i obolio od plućne kongestije, neće dugo potrajati na tom položaju.

Stari monarh se po svemu sudeći brinuo da će mucavi vojvoda od Jorka pokleknuti pod pritiskom kraljevske odgovornosti, pa bi mala Lilibet mogla da završi na prijestolu još kao dijete.

U tom slučaju, logični Namjesnik najvjerovatnije bi bio treći stameni sin Džordža Petog, vojvoda od Glostera (1900-1974).

Mogućnost da još maloljetna Elizabeta naslijedi prijesto pod pokroviteljstvom strica Henrija mogla je da se održava u strahovanjima oboljelog kralja.

Ali odsjevši u Balmoralu prethodne jeseni, Vinston Čerčil, tada ministar finansija (kasnije kraljičin prvi premijer) činilo se da podržava ideju da bi to dijete moglo da postane buduća Kraljica.

Mlada princeza, napisao je on svojoj ženi Klementini, „ima karakter. Ima auru autoriteta i refleksivnosti koji su zapanjujući za jedno tako malo dijete.“

Dok je pravila kule od pijeska sa djedom čiji se oporavak otegao, očigledno je upila nešto od njegovog kraljevskog dostojanstva.

Prije nego što se vladavina Džordža Petog okončala 1936. godine, izuzetna količina javnih poklona bez povoda poslata njegovoj unuci – pa čak i zahtjevi da dijete prisustvuje javnim manifestacijama – postala je tolika da je morala da bude angažovana posebna dvorska dama za bavljenje zaduženjima mlade Elizabete od Jorka.

U Zamku Vindzor krajem dvadesetih, mladu princezu Elizabetu (rođenu 21. aprila 1926.) zapazio je kraljevski bibliotekar Oven Morshed dok su je dovozili u dječjim kolicima da gleda Smjenu straže, kad bi joj oficir koji je komandovao događajem prilazio da je pozdravi formalnim salutiranjem.

„Dozvolite da se udaljimo, poštovana.“

Uspravivši se u kolicima, princeza bi naklonila glavu pod šeširićem, prema Morshedovim riječima, a potom odmahnula rukom dajući mu dopuštenje.

U tom veoma krhkom dobu, veoma mala djevojčica, koja je već shvatala težinu nacionalne uloge svog „Djeda Engleske“, sigurno je počela da razvija i nekakav osjećaj o vlastitoj ulozi…

Kakvog traga to može da ostavi na um trogodišnjeg djeteta, kad ono otkrije da samo treba da mahne rukom i klimne glavom da bi orkestar počeo da svira a da čitav vod odmaršira na njenu komandu – naročito u trenutku kad su novi signali od njenog djede postajali sve češći?

Ubrzo nakon njenog četvrtog rođendana, u ljeto 1930. godine, voštana figura princeze Elizabete dok sjedi na poniju prvi put se pojavila u Muzeju Madam Tiso.

Dvije godine kasnije, princeza se pojavila na poštanskoj markici od šest centi u Njufaundlendu – a blizu Južnog pola, zastava Velike Britanije podignuta je iznad 900.000 kvadratnih kilometara „Zemlje princeze Elizabete“, na koju pravo polaže Australija (cijelih 250.000 kvadratnih kilometara većoj od čitavog Ujedinjenog Kraljevstva).

„Svaki put kad izađe u vožnju parkom“, izvijestio je Belfast njuzleter u leto 1932. godine, ljudi prepoznaju ovu šestogodišnjakinju. „Svi dižu šeširi i maramice.“

Za sedmi rođendan u aprilu 1933. godine, princeza je poslala pozivnice za čajanku na vlastitom memorandumu – plavoj hartiji za pisanje ukrašenoj u zaglavlju velikim „E“ ispod kraljevske krune. Krune!

Njeni roditelji su angažovali umjetnika Filipa De Lasla da naslika portret za bombonjeru njihove ćerke, koju je slikar opisao kao „veoma inteligentnu i prelijepu djevojčicu… Izuzetno je popularna i trenutno se na nju gleda kao na buduću Kraljicu Velike Britanije.“

Ovu potresnu vijest potkrepio je dobro obavješteni američki izvještaj iz maja 1934. godine da se zna da je budući Edvard Osmi „nezainteresovan za posao za koji je rođen. Bliski saradnici princa govorkaju da se on ni na koju način ne raduje što će postati kralj“.

Kao posljedica toga, dijete je sada dobijalo „striktno obrazovanje nekoga ko se smatra da je u direktnom redu da naslijedi englesku krunu.“

Vjerovatni izvor ovih sjevernoameričkih otkrića – koje je uporno ignorisala još uvijek pokorna britanska štampa – bila je princezina nedavno regrutovana mlada guvernanta Marion Kroford, opisana kao „veoma lijepa, „veoma nepopustljiva“ i „veoma Škotkinja“.

Momentalno stekavši nadimak „Krofi“ kod mladih štićenica, guvernanta će postati ozloglašena po saznanjima koje je iznijela u bestseleru o odgoju „Malih princeza“ – u kojima, na primjer, otkriva da se zavjerila sa Kraljicom Marijom da sabotira želju njihove majke da njene ćerke provode manje vremena u školskoj učionici.

Guvernanta i baka su zajednički radile na tome da unesu više strogoće u obrazovanje sestara.

Strogi kraljevski matrijarh smatrao je da princeza Elizabeta treba da čita samo „najbolju vrstu dečjih knjiga“, često ih birajući sama – istovremeno smišljajući „korisnu zabavu“ za budućeg monarha, kao što su posjete Londonskom Taueru.

„Bilo bi nemoguće za nekoga ko je toliko posvećen monarhiji kao Kraljica Marija“, prisjeća se njena prijateljica baronica od Erlija, „da izgubi iz vida da se u njenoj unuci krije buduća Kraljica.“

Za to vrijeme, Ded Engleska je zacrtao sebi prostije ciljeve.

„Za ime svijeta“, grmio je on na guvernantu, „naučite Margaret i Lilibet da pišu pristojnim rukopisom – to je sve što tražim od vas! Nijedno moje dijete nije naučilo da piše kako treba. Sva to rade na potpuno isti način. Volim rukopis iz kog izbija karakter.“

Izvještaji iz stranih listova isticali su kako su šanse mlade princeze da postane „kraljica pod namjesništvom“ sada veće nego što su bile šanse osmogodišnje kraljice Viktorija prije jednog vijeka – ćerke četvrtog sina sa dva strica u redu nasljedstva ispred nje.

Nije ni čudo da su ova velika očekivanja ostavila traga na perceptivnu i promućurnu Elizabetu.

„Ako ikada budem postala kraljica“, rekla je obraćajući se Krofi, „uvešću zakon da ne smije da bude jahanja konja nedjeljom. I konji moraju da odmaraju.“

Kraljica Marija je osjetila opasnost. Primjetivši kako se njena unuka nestrpljivo vrpolji tokom jednog izleta na koncert, Kraljica ju je upitala da li bi više bolela da ide kući.

„O, ne, bako“, uslijedio je odgovor, „ne smijemo da odlazimo pre kraja. Pomislite samo na sve one ljude koji će nas čekati ispred da nas vide“ – nakon čega je Baka smjesta naložila dvorskoj dami da izvede dijete na zadnji izlaz i odvede je kući taksijem.

Kraljica Marija nije željela da njena starija unuka postane zavisna od dodvoravanja.

Kraljica i njen muž bili su i te kako svjesni koliko su skromnost, poniznost i osjećanje dužnosti sastavni dio cijene koju članovi kraljevske porodice moraju da plaćaju za svoju grandioznost u eri demokratije.

Dužnost je bila njihova glavna parola, i oboje su prenijeli tu ključnu lekciju unuci – da je ona manje važna od čitavog sistema. Postarali su se da Lilibet odraste kao timska igračica.

Na osnovu svih znakova i signala, izgleda da je do svoje sedme godine buduća Elizabeta Druga već stekla realnu predstavu o tome šta je čeka – najmanje tri godine prije Abdikacije.

Da sve bude zanimljivije, kaže se da je princ Vilijam otkrio istu realnost prepunu izazova vlastitom sinu Džordžu kad je ovaj imao sedam godina – u posljednjem trenutku prije nego što će se dječak suočiti sa istinom u dvorištu svoje londonske škole.

Kao i Čarls, njegov otac, Vilijam je ispoljio pomiješana osjećanja povodom opterećivanja sina saznanjem o njegovoj kraljevskoj sudbini od najranijih dana kada postane svjestan.

On je želeio da Džordž uživa svega još nekoliko godina u relativnoj normalnosti – a možda je Elizabeta stekla upravo taj instinkt za normalan život tokom ranih godina neopterećenih statusom naslijeđivanja.

Ona je možda bila unaprijeđena u čin kapetana, ali nikad nije zaboravila da je započela kao timska igračica.

Nakon što je dospjela na presto 1952. godine, vladavina Elizabete Druga dijeli se na dvije jasne razdvojene polovine – relativno jednolični i čak dosadni period od skoro tri decenije, prije nego što je bila gurnuta u život na konstantnoj ivici sa problematičnim brakom Čarlsa i Dijane osamdesetih, nepresušnim izvorom materijala za halapljive medije s kraja vijeka.

Tad su na red došle lekcije iz djetinjstva koje je mala Elizabeta upila od djeda i bake.

Kraljici je bila potrebna sva moguća poniznost koju je mogla da sakupi da bi istrpjela lavinu potresa nalik Abdikaciji: Čarls, Dajana, Kamila, požar u Vindzoru, Endrju sa Fergi, Endrju bez Fergi – sa neočekivanom žaokom koju je donio odlazak unuka Harija 2020. godine. Bile su to krize za krizom – i za sve to vrijeme, monarhija je opstajala u njenim sigurnim rukama.

Pomogao je i njen specifični, britki smisao za humor.

Kraljica je 1992. godine ublažila katastrofu požara i raspad brakova svoje troje djece posluživši se šaljivim lažnim latinskim – 1992. je bila njena Annus Horribilis, objasnila je s osmjehom na licu.

„Oh, Bože“, rekla je kad je postiđena ministarka za rad Kler Šort morala da ugasi mobilni telefon koji je zazvonio tokom sastanka Državnog savjeta Ujedinjenog Kraljevstva. „Nadam se da nije niko bitan?“

Od ranih dana, oštrooka i bistra Elizabeta Druga čini se da je uviđala komičnost čitave kraljevske predstave u kojoj joj je bilo suđeno da igra glavnu ulogu.

„Nemojmo shvatiti sebe suviše ozbiljno“, izjavila je tokom božićne čestitke uživo za 1991. godinu. „Niko od nas nema monopol na mudrost.“

Godine 1933, prema kraljevskoj legendi, Lilibet je u povjerenju saopštila sestri Margaret, rođenoj 1930. godine, „Ja sam tri, a ti si četiri”.

Mlada i zbunjena, ali i dalje znajući da računa, Margaret je odgovorila: „Ne, nisam. Ja imam tri, a ti imaš sedam godina!“

Margaret je trebalo vremena da shvati da njena starija sestra nije mislila na godine.

Ona je govorila u položaju dviju djevojčica u redu za nasljeđivanje krune posijle njihovog djeda – stric Dejvid, jedan; tata, dva; i Lilibet, tri. Sedmogodišnjakinja je već bila savršeno svjesna onoga što je ostatak svijeta tek počeo da uviđa.

Poslije Abdikacije, kad se popela za dva mjesta i suočila se sa izazovom postajanja brojem jedan u redu nasljedstva, desetogodišnju princezu njena baka ledi Stratmor opisala je kao „nekoga ko se strasno moli da dobije brata“.

Ali nije bilo bebe brata koji bi joj priskočio u pomoć.

Mala djevojčica odgajana među svojim konjima i psima sada je morala da se pripremi za izazov da jednog dana postane „Baka Engleska“ – baš kao i „Baka“ Vels, Sjeverna Irska i Škotska, takođe.