Video
Godine 1863. Šarl Bodler objavljuje esej “Slikar modernog života” u nastavcima u listu “Figaro”. Bodler u ovom eseju, među prvima, govori o modernosti. Moda, elegantan život i dendizam – to su neki od elemenata modernizma koje on izdvaja.
U “Slikaru modernog života” Bodler posebno mjesto daje ženama kojima izriče veliku pohvalu. Posebno pohvalno govori o šminkanju i ukrašavanju koje žene koriste da bi istakle svoju ljepotu, a diže glas protiv pobornika “čiste, prirodne ljepote”.
Odlomak “Žena” iz eseja “Slikar modernog života”
“Biće koje je, za većinu muškaraca, najživlji izvor, pa čak, recimo to na sramotu filozofskih slasti, i jedan od najtrajnijih užitaka; biće prema kom ili radi kog strijemi svaki trud muškog; to užasno i nepristupačno biće poput Boga (s tom razlikom što se beskonačno ne saopštava jer bi zaslijepilo i uništilo konačno, pri čemu je biće o kom govorimo možda nerazumljivo samo zato što nema šta da saopšti), biće u kom je Žozef de Mestr vidio lijepu životinju čija ljupkost uveseljava i olakšava ozbiljnu igru politike; biće radi kog se bogatstva stiču i traće; radi koga, ali posebno pomoću koga umjetnici stvaraju svoje najistančanije dragulje; iz kog proističu najrazdražljivija zadovoljstva i najplodniji bolovi, žena, riječju, za umjetnika uopšte, pa ni za gospodnina G, nije tek ženka namijenjena zadovoljavanju mužjaka”.
Preporučeno
“Ona je prije svega božanstvo, zvijezda koja zapovijeda svim naumima muškog mozga; u njoj se ogledaju sve ljepote prirode zbrane u jednom jedinom biću; ona je predmet najvatrenijeg obožavanja i radoznalosti koje slika života može pružiti posmatraču. Svojevrsni idol, možda skučenog uma, ali koji zadivljuje, očarava, o čijem pogledu ovise sudbine i volje. Ona nije, ponavljam, životinja čiji udovi, pravilno sastavljeni, predstavljaju savršen primjer harmonije; ona čak nije ni tip čiste ljepote, o kakvom snijeva kipar u svojim najstrožim meditacijama; to ne bi ni izbliza bilo dovoljno da se objasni tajanstvena i složena ženska čar. Ovdje nam ne mogu pomoći Vinkelman i Rafael, a siguran sam da bi gospodin G, uprkos rasponu svoje inteligencije (budi rečeno bez uvrede), rado propustio komad antičkog statuarija, ako bi to značilo da će izgubiti priliku da gustira portret Rejnoldsa ili Lorensa. Sve što ženu krasi, čime ona ističe svoju ljepotu, dio je nje same; a umjetnike koji su se naročito posvetili proučavanju ovog zagonetnog bića opčinjava čitav taj mundus muliebris, gotovo koliko i žena sama. Žena je nesumnjivo svijetlo, pogled, obećanje sreće, ponekad i riječ; ali ona je prije svega opšti sklad, ne samo u svom držanju i pokretima svojih udova već i u muslinu, gazi, širokim i golicavim oblacima sukna u koje se umotava, koji su atributi i pijedestal njenog božanstva; u metalu i kamenju koje joj obavija ruke i vrat, svojim iskrama raspirujući plamen njenog pogleda, ili koje nježno ćućore na njenim ušima. Ima li pjesnika koji bi se drznuo da, slikajući zadovoljstvo izazvano pojavom ljepote, odvoji ženu od njenog ruha? Koji muškarac na ulici, u pozorištu, u šumi, nije na najbezazleniji način uživao u znalački sačinjenoj toaleti, i ponio sa sobom sliku nerazdvojnu od dame kojoj pripada, sazdavši tako od žene i njene odore nerazdvojnu cjelinu? Ovdje bi, nalazim, bilo umjesno vratiti se izvjesnim pitanjima vezanim za modu i ukrašavanje, koje sam samo okrznuo početkom ove studije, i odbraniti umjetnost toalete od priglupog klevetanja od strane izvjesnih, veoma sumnjivih ljubitelja prirode”.
