Za nas laike, nominacije i dodjela Oskara svode se na proglašenje najboljih filmova, glumačkih uloga i svih onih propratnih filmskih aspekata za koje, budimo iskreni, ne marimo naročito. Ipak, za ljude u filmskoj industriji, dodjela Oskara je sam finiš duge i iscrpljujuće kampanje čiji bi idealni završetak trebalo da bude čuvena zlatna statua.

Da je 2017. bila godina kao i svaka druga, očekivali bismo klasične tipske priče u samoj završnici, pa bi gotovo jednake šanse imali narativi o uspjehu nekog autsajdera, borbi za život ili značaju umjetnosti. Ipak, uzmemo li u obzir uticaj Donalda Trampa i Harvija Vajnstina (da spomenemo samo najjače potrese koji su uzdrmali američku javnost) na Holivud protekle godine, 2017. nije bila ni u kom slučaju uobičajena, pa se nije očekivalo da takva bude ni kada je trka za Oskara u pitanju.

Sumnje i pitanja koja se nadvijaju nad ovogodišnjom, jubilarnom 90. dodjelom variraju od toga kako će se voditelj ovogodišnje dodjele Džimi Kimel nositi sa aktuelnim skandalima i vijestima za nama (a šta tek reći za ono što će se u burnoj javnosti Trampove Amerike desiti do marta) do toga hoće li ceremonija slaviti industriju i filmsku umjetnost ili, kao dodjela Zlatnih globusa, uzeti aktivnu ulogu u društvenim pitanjima.

Filmadžije naizgled nemaju sumnje, 2017. donijela nam je brojne potencijalne kandidate od kojih mnogi pretenduju da budu prvi dobitnici Oskara koji aktivno koriste filmski narativ da mijenjaju društvo u kome žive. Stoga se dobar dio filmova za koje se očekuje da se nađu među nominovanima može svrstati pod jednu okvirnu priču: film koji se tiče naše (prije svega američke, istina, ali i globalne ako se uzme univerzalnost priča) trenutne društvene krize.

Lista favorita za osvajanje Oskara

Pa, koji su to onda filmovi najozbiljniji kandidati za Oskara 2018?

Prvi u nizu filmova kome predviđaju uspjeh, a koji spada u ovaj obrazac, jeste film Džordana Pila Bježi! (Get Out!) iz februara 2017. Ovo malo horor remek-djelo ustalasalo je javnost i publiku odmah po pojavljivanju jer se tiče bolnih i uvijek aktuelnih problema sa kojima se suočava afroamerički dio društva Amerike i njihovog razdora sa savremenim liberalima bijelcima među kojima se, nerijetko, skrivaju ekstremni desničari.

Za njim nam je stigao film Velika bolest (The Big Sick) Majkla Šoualtera koji je stigao kao poručen za ljeto u kome se američka javnost nosila sa slučajem zdravstvene njege i osiguranja, odjednom ponovo dalekog i nedostižnog velikom broju svojih građana. Pored toga, film poteže i pitanja rasizma i diskriminacije manjina u Americi danas.

Potom slijedi bujica vođena filmom Tri bilborda ispred Ebinga u Misuriju (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri) Martina Mekdonaha koji poteže pitanja položaja žena u savremenom svijetu. Junakinja se suočava sa nepravdom patrijalhalnog društva koje je zanemaruje i tako prijeti da je savlada u svakom smislu. Kada se pojavio na festivalima, ovom filmu su se predviđale lovorike i nagrade, a nakon skandala sa seksualnim napadima vodećih holivudskih glavešina, čini se da su mu šanse još veće. Jedan producent (koji nije radio na ovom filmu) izrekao je ono možda najočiglednije i najvažnije u trci za Oskara ‒ ovo je film koji najbolje oslikava raspoloženje među ženskim dijelom filmske industrije.

S druge strane, glas LGBTQ zajednici pozajmljuje film Zovi me svojim imenom (Call Me by Your Name) koji potpisuje Luka Gvadanjino. Klasična priča o odrastanju i sazrijevanju prati dvojicu junaka od kojih jedan ima svega 17 godina i otkriva svoju seksualnost.

Projekat Florida (The Florida Project) Šona Bejkera se, pak, fokusira na klasne razlike i neravnopravnost kao i na ekonomsku marginalizaciju (očito ne bi li privukao publiku iz glasačkog odjeljka Bernija Sandersa). Konačno, Spilbergov Doušnik (The Post) sa omiljenom zvijezdom Holivuda Meril Strip, u prvi plan stavlja pitanje novinarske struke i kontradiktornog izvještavanja koji je samo naizgled smješten u 1971. ali iz njega isijava 2017.

Kriterijumi iza kulisa

U trci za prestižnu filmsku nagradu (ili bolje, nagrade) jednako je važan i kontekst koji prati kandidate izvan bioskopa, to je ono što se pod kampanjom podrazumijeva. Tako se marketinški timovi filmova oslanjaju i na negativne implikacije kojih holivudska Akademija filmskih umetnosti i nauka želi da se oslobodi, a od kojih su neki gotovo nestvarno i dalje aktuelni (prije samo dvije godine afera Bijeli Oskar (White Oscars) potresala je Holivud i preispitala liberalna uvjerenja zajednice).

Kada to uzmemo u obzir, poene skupljaju sljedeći kandidati.

Džordan Pil je postao tek peti Afroamerikanac prepoznat za svoj rad u režiji kada se našao među nominovanima za Oskara. Takođe, i kada pogledamo rediteljke i njihov čest (a često i neopravdan) izostanak sa liste nominovanih, ove godine postojalo je sijaset njih između kojih je Akademija mogla da bira tek petu nominovanu ženu za najbolju režiju u 90 godina dugoj istoriji dodjele Oskara. Izbor je ove godine pao na Gretu Gervig koja bi postala, šokantno ali istinito, tek druga žena koja je dobila Oskara za režiju (prva i jedina bila je Ketrin Bigelou koja je dobila Oskara za film Katanac za bol (The Hurt Locker) 2010. godine). Nominacija je zamalo izmakla rediteljki Di Ris koja bi, da je nominovana, pritom bila i prva afroamerikanka ikada nominovana za najbolju režiju.

Sve ovo, naravno, nije moglo značiti da će filmovi poput Nolanovog Dankirka (Dunkirk), Andersonove Fantomske niti (Phantom Thread) ili Del Torovog Oblika vode (The Shape of Water) biti zapostavljeni.

Uzmemo li u obzir naviku Akademije da se ogluši o trendove i izbore prethodnih dodjela nagrada u sezoni, bilo je gotovo izvjesno da neće svi kandidati biti odabrani među društveno angažovanim ostvarenjima.

Ipak, činjenica da favorite za osvajanje Oskara ove godine predvode upravo ovakva ostvarenja pokazuje u kojoj mjeri je aktuelni društveni kontekst krucijalan za svako ostvarenje koje ima ambiciju da se takmiči za najprestižnije nagrade. Čak se i film Najmračniji čas (Darkest Hour), koji više podsjeća na filmski narativ u domenu Kraljevog govora (King’s Speech), više razmatra u okvirima implicitne kritike današnjih političara nego u bilo kom drugom kontekstu.

Zahvata li revolucija i Akademiju?

Najciničniji među nama bi sada rekli da sve ovo možda neće biti bitno na kraju, da je za osvajanje Oskara jedino bitno koliko je neki film po ukusu i volji Akademije, a ne koliko je ciljano mračan, aktuelan, angažovan ili mladalački.

Istina, Akademiju i dalje velikim dijelom čine glasači koji bi se mogli podvesti pod kategoriju starijih, bijelih muškaraca koji, čini se, sebi samo laskaju mišlju da su angažovani i avangardni, iako to, pokazalo se po pređašnjim ovjenčanim ostvarenjima, naročito nisu.

Međutim, ono što je karakteristično za ovu godinu je to što ovaj dio napokon više ne čini većinu glasačkog tijela Akademije, te se možda ne treba upravljati po onome što je dosad bila praksa u nominacijama za Oskara. Ako nam prošlogodišnja dodjela i potpuno neočekivana i iznenadna pobjeda nefavorizovanog filma Mjesečina (Moonlight) išta govore, to je da se Holivud lagano, ali ipak zasigurno mijenja.

Nešto preko 25 odsto glasača (otprilike njih 2000) stupilo je u Akademiju tek nakon 2014. što je dovoljno skoro da bude važno. To je dio koji je daleko raznovrsniji na etničkom, kulturološkom i svakom drugom nivou, te bi mogao da odnese prevagu nad tradicionalističkim dijelom glasača koji su dosad vedrili i oblačili dodjelom Oskara.

Naša predstava o tome šta je film za Oskara mogla bi se promijeniti ove godine. Svi uslovi za to su ispunjeni. Da vidimo kako je glasala Akademija.

Izvor: Kultiviši se