“Dijete sjedi pred njima, i ni po čemu ne izgleda mrtvo. Kako da im objasnimo odakle nam zaključak s kojim dolazimo?”, objasnio je situaciju Dejvid Jurion, pedijatrijski neurolog iz Bostonske dječje bolnice. Ljekari decenijama imaju ovlašćenje da proglase smrt mozga, što ujedno označava proglašenje smrti osobe, prenosi B92.

 

U SAD, kao i mnogim drugim zemljama svijeta, smrt mozga definisana je nepovratnim gubitkom svih moždanih funkcija, uključujući i moždano stablo, nezavisno od toga što srce i pluća nastavljaju da funkcionišu sa podrškom aparata ili bez nje. Kako bi takva procedura bila moguća, ljekari moraju da primjene odgovarajuće testove kojima podvrgavaju pacijente prije nego što ih proglase mrtvim. 

Magazin Vol strit džornal objašnjava šta se u posljednje vrijeme dešava u SAD nakon što su porodice nekih od preminulih ili onih kojima to prijeti, pokrenule raspravu o tom pitanju, a u pojedinim slučajevima i sudske postupke. Pojedini ljekari predložili su da praksa pri proglašenju moždane smrti ubuduće uključuje prisustvo članova porodice pri svim testovima proglašenja moždane smrti. 

Koliko je stvar postala ozbiljna, svjedoči izjava Dejvida Grira, šefa neurologije na Bostonskoj univerzitetskoj školi medicine, koji je zabrinut da se, pod pritiskom javnosti, dosadašnja praksa naprosto raspada, kao i cio koncept, uprkos tome što su najnovije smjernice za ljekare donesene 2010. godine. Pojedine bolnice danas imaju različita pravila koliko ljekara mora da učestvuje u testovima, kojih profila, i koliko mora da se čeka između pojedinih testova moždanih refleksa. 

A ako postoje bitne razlike, kako će onda javnost vjerovati u prosuđivanje slučajeva u kojima je riječ o životu ili smrti nečijeg člana porodice? Profesor neurologije i neurohirurgije iz njujorške bolnice “Langon Helt” Arijana Luis objašnjava da bi svi ljekari morali da razumiju koncept moždane smrti i primjenu smjernica za njeno utvrđivanje na isti način. U posljednjih nekoliko godina, one bolnice koje su svjesne problema, počele su da uvježbavaju ljekare čak i proceduralno ujednačenim načinima saopštavanja smrti porodicama. 

Društvo za neurokritičnu njegu zbog toga je organizovalo “Brain death toolkit”, zbirku video i drugog materijala iz kojeg ljekari uče najmoderniju ujednačenu proceduru proglašenja moždane smrti. Na njujorškom medicinskom fakultetu svi studenti moraju da prođu 90-minutni trening, koji uključuje i učenje zakonskih i medicinskih objašnjenja procedure proglašenja moždane smrti. Na kraju je ispalo da je 86 odsto onih koji su prošli taj test reklo da se nisu osjećali neprijatno pri proglašenju smrti, dok su ljekari, koji nisu prošli kroz taj trening, izjavili da su bili potpuno mirni i čiste savjesti u samo 18 odsto slučajeva. 

Ono što i dalje ostaje najveći problem pri određenju trenutka smrti opisuje primjer situacije u kojoj roditelji treba da prihvate činjenicu da je njihovo dijete, koje je ima kobnu povredu mozga, ali kojem srce i dalje uredno kuca i čija je koža topla na dodir, praktično mrtvo. 

Jedan od boljih, odnosno manje tragičnih načina, jeste da porodica bude prisutna dok ljekari djetetu pritiskaju prstom nokat, štipkaju ga, provlače komad pamuka ispod njegovog nosa da vide da li je pri svijesti, a zatim uperivanjem svijetla u oči provjeravaju da li zenice reaguju, pomjeraju im glavu naprijed, nazad, pri čemu bi pacijent s još funkcionalnim refleksima mozga trebalo da pomjera oči u suprotnom smjeru od smjera kretanja. Ili da se u nekom trenutku uvjere da li je pacijent u stanju samostalno da diše ako mu se isključi respirator. 

Doktor Urion iz Bostona, specijalista za pedijatrijsku neurologiju, kaže da se među ljekarima uveliko raspravlja da li treba uvesti test zvani angiogram četiri krvnih sudova. Riječ je o angiogramu pri kojem se u glavne krvne sudove koji vode do mozga ubrizgava kontrast, a zatim rentgenski prati postoji li protok krvi iz vrata u mozak. Ako nema protoka krvi, stanje je savršeno jasno. Pojedini ljekari, međutim, smatraju da problemu ne bi smjelo da se pristupa uniformno, već individualno, jer bi se na taj način izlazilo u susret onim porodicama koje su odlučile da život nisu samo fizičke reakcije, već i kvalitet. 

U svakom slučaju, određivanje kriterijuma i procedure za utvrđivanje moždane smrti za sobom povlači i više od emotivnog doživljaja članova porodice. Ovakve situacije imaju posljedicu po oporavak porodice od traume, po troškove zdravstva u ime bolničkog lječenja, rokova i okolnosti sahrane, nasljedstva i niza drugih suštinski praktičnih odnosa među ljudima. Vrlo često prije svega i na spasavanje organa kojima transplantacijom mogu da se spasu mnogi drugi životi. Problem je u tome što se očajne porodice vrlo često nadaju čudesnom oporavku, čak i kada je riječ o sasvim izgubljenim slučajevima. Posebno zato što se, iako ekstremno rijetko, to ponekad i dešava. 

Najpoznatiji slučaj koji navodi doktor Grir jeste onaj Džahija Mekmata koji je imao 13 godina kada je usljed komplikacija u Dječijoj bolnici u Oklandu proglašen moždano mrtvim. Porodica je pokrenula sudski postupak, tražeći da im se dozvoli da predstave dokaze po kojima dečak ima minimum moždanih funkcija, što bi značilo da nema moždanu smrt. Danas je dječak već mladić, doduše na aparatima za održavanje života, a kako kaže doktor Grir, u njegovom slučaju je vjerovatno pogrešno utvrđena moždana smrt, iako se postupalo u skladu s kriterijumima.