Stevan Sremac je u Nišu živeo od 1879. do 1892, sa prekidom od dvije godine kada je bio u Pirotu. U gimnaziji je predavao srpsku istoriju. Slobodno vrijeme je provodio u malim niškim kafanama „Bosna“, „Kod Margera“, „Kasina“, gdje nije dolazila krupna gospoda, kako je on nazivao. Pažljivo slušajući šta govore niške zanatlije, Sremac bi krišom vadio bilježnicu i zapisivao. Kasnije, uveče, po sjećanju razrađivao je njihova kazivanja, koja će mu koristiti za pisanje najboljih djela.
U Narodnom muzeju u Nišu čuvaju se dio rukopisne zaostavštine, biblioteka i lične stvari, a kao posebna vrijednost i originalni rukopis “Zone Zamfirove”. Prije toga, u beležnici iz 1895. zapisana je i skica za ovaj roman. Sremac je “Zonu” objavio tek 1903. godine u “Srpskom književnom glasniku”, u nastavcima. A kao roman ovo Sremčevo djelo je prvi put objavljeno 1907.godine u izdanju Srpske književne zadruge.
Dugo se čak i među učenim ljudima nije znalo da li je Sremac svoje najbolje djelo napisao na osnovu istinitog događaja koji se odigrao u Prištini krajem XIX vijeka i da je priču Sremac čuo od Branislava Nušića, koji je 1895. bio srpski konzul u Prištini i u kome se Nušić družio sa viđenijim Srbima, a posebno sa čorbadži Zamfirom Kijametovićem, ocem 13 djece, među kojima je bila Jevrosima. Otac ju je iz milošte zvao Zona.
Ili priči o trgovcu Gavrilu Ganetu Jovanović i njegovoj prelijepoj ženi Zojici (Zojče), kći niškog čorbadžije Hadži Smiljana Jankovića kao “Zoni”. Priču uz autentična svjedočenja i na osnovu uvjerljivih istorijskih tragova, prenosi Revija za negovanje tradicije i očuvanje baštine Niša “Niški vesnik” a koja nastavlja tradiciju istoimenog lista iz 1884. godine, u svom novembarskom broju 2002. godine.
Ljubav je uvijek prva
Prema pisanju Nušića i još nekih poznavalaca dešavanja u Prištini priča ide ovako:
Kad je napunila šesnaest godina, Zoni nije bilo ravne po ljepoti u Prištini i na daleko. Imala je rumene usne i bijele kao somot obraze, koji su se nazirali kroz providnu maramu. I oblačila se lijepo. Nosila je šalvare od svile i bundicu od atlasa, a ispod nje jelek nabrekao pod jedrim djevojačkim grudima. Zamakla je za oči svoj momčadiji u ovom gradu, ali najviše Maksimu, sinu Koste Gapića, kujundžije. I ona je njega “begenisala”.
Voljeli su se i tu su ljubav kazivali samo pogledom kad bi s večeri on prolazio, a ona ga na kapidžiku očekivala.
Cijela Priština je to znala, pa je i pjesma ispevana.
Znali su to i roditelji Zonini i Maksimovi, i prećutno su to odobravali. Ali ubrzo dođe do svađe čorbadži Zamfira i esnaflije Koste, u dućanu ovog drugog. Na početku je njihov razgovor bio sasvim bezazlen, kakav može biti između prijatelja, ali se sve više zaoštravao. Na kraju, pale su teške riječi. Kosta poče da vrijeđa Zamfira, a ovaj odgovori: “Zar da dam moje dijete za tvojega sina. Daću gu rado za najsiromašnijeg momka, ali nikada za tvoga Maksima.”
Poslije ovoga Zona je tugovala. A Maksim i tugovao i smišljao osvetu. Sa drugom Zakom Škurtom izveo je otimanje djevojke. U tadašnje vrijeme djevojka kojoj bi se desilo tako nešto, nazivana je “pobegulja”. Za nju ali i za kuću iz koje dolazi to je bila velika bruka i sramota. Znao je to i Maksim. Dugo je “pucala” ova bruka po Prištini.
Posle dolaska iz Prištine jedne ljetnje večeri na Kalemegdanu Nušić je, u šetnji, sve ispričao Sremcu.
“Slušajući Nušićevo pričanje Sremac se oduševio i zamolio prijatelja da mu dozvoli da obradi ovu priču. Jedini uslov koji je izrekao Nušić bio je da u djelu ne spominje Prištinu, jer je u kući čorbadži Zamfira mnogo dobrih kafa popio! Naravno Nušić nije želio da još više osramoti svog dobrog prijatelja. Sremac je na to odgovorio: “Odvešću ja tvoju Zonu u moj lijepi Niš. Neće je tamo ni rođeni tatko prepoznati”. Tako je nastala jedna od najljepših Sremčevih pripovijedaka iz starog Niša.
Poslije bruke i sramote koju je porodici Zamfir priredio Maksim, Zona je ipak imala dosta prosaca. Ali ona nikog nije htjela. Čorbadži Zamfir, na kraju, održa riječ koju je dao u Kostinom dućanu. Zona se udala za siromašnog i lijepog mladića, šnajdera Aleksu Grbića.
Istina o Sremčevoj “Zoni Zamfirovoj” nikada ne bi bila otkrivena da je njen brat Dragutin Kijametović sa kojim je i živjela do smrti, nije nagovorio da otkrije šta joj se dešavalo u Prištini, krajem prošlog veka. On je ponešto znao, ali mu je sestra, u proljeće 1952. ispričala sve.
Svoju starost provodila je nečujno i tiho sve do 1952. kada je istina o Zoni otkrivena. Iste godine u Narodnom pozorištu, za vrijeme upravnika Raše Plaovića, postavljena je i predstava “Zona Zamfirova”. Zona je u tradicionalnoj nošnji, sa neizbježnim šalvarama, prisustvovala premijeri u drugom redu. Prvi red bio je zauzet za ondašnju političku elitu, sa Aleksandrom Rankovićem na čelu.
Kujundžija Maksim Gapić, kod Sremca čapkun Mane, nije se oženio Zonom već Cincarkom Zatom. Ubio se kao stariji čovjek pred rat. Aleksa Grbić, koji je u zbilji oženio Zonu nastradao je prilikom albanske pobune u Uroševcu 1913. Stari čorbadži Zamfir zbog bruke se preselio u Prokuplje, gdje je i umro. Zona je posle dosta selidbi na kraju ipak imala lijepu starost. Umrla je u 75. godini, a sahranjena je na Novom groblju.
Ne znamo da li je Sremac znao, ili nije, šta se desilo sa pravim akterima njegovog romana. Bio je realista, ali očigledno nije volio nesrećne završetke. Ipak jednu stvar nije izmislio, niti je morao da mijenja, teško da je i mogao i da je htio – a to je ljepota jedne dejvojke, Prištevke Jevrosime zvane Zona.
Zona Zamfirova je umrla 1952. godine i sahranjena na Novom groblju u Beogradu, parc. 97. Na njenom grobu i danas piše “Ovde počiva Zona Zamfirova”.
Revija za njegovanje tradicije i očuvanje baštine Niša „Niški vesnik, u novembru 2002. godine objavila je priču o “autentičnoj” Zoni, Zojici Janković, kćeri Hadži Smiljana Jankovića.
“Vesnik” na samom početku te priče negira ranije “verzije” o tome kako je autentična Zona u stvari živjela u Prištini, da se zvala Jevrosima Kijametović, a da je postala junakinja Sremčevog djela na osnovu priče Branislava Nušića koji je svojevremeno bio u diplomatskoj službi u tom gradu.
Prije toga je, inače, kako navodi “Niški vesnik”, u književnoj kritici bilo prihvaćeno mišljenje profesora Pavla Popovića da se autentična radnja romana “Zona Zamfirova” zapravo dogodila u Skoplju (P. Popović, „Čovek i delo“, Srpska književna zadruga, 1935. godine).
Po dolasku u Niš 1879. godine, Stevan Sremac je upoznao tada uglednog veleposednika, trgovca i industrijalca Gavrila Ganeta Jovanovića i njegovu prelijepu ženu Zojicu (Zojče), kći niškog čorbadžije Hadži Smiljana Jankovića. Sremac postaje veliki prijatelj porodice Jovanović, ali se u toj porodici samo šaputalo i o potajnoj naklonosti profesora Sremca prema lijepoj i od njega dvije godine starijoj Zojici.
Potresena vešću da je izgubila brata jedinca Zojče (Zona) umire 1884. godine u 31. godini života, neposredno po rođenju svog posljednjeg djeteta Dragoljuba. Gavrilo se ubrzo opet oženio i zanimljivo je da se i druga žena sa kojom je izrodio još petoro djece, opet zvala Zojica.
“Niški vesnik” još piše da je Gabrilo Gane Jovanović ostavio brojne potomke koji danas žive u Nišu, Paraćinu, Kragujevcu, Beogradu, Novom Sadu i Parizu.
Bez obzira na stvarnu inspiraciju Stevana Sremca, činjenica je da su niška Zona i njen Mane ostavili brojne potomke koji se jedni za druge tek sada raspituju i bliže upoznaju.
I pored pisanja „Niškog vesnika“ i svjedočenja potomaka porodica Janković i Jovanović iz starog Niša, ostaje dilema da li je Zona lik iz anegdote koju je iz svog prištinskog diplomatskog života Sremcu prenio Branislav Nušić. I da se radi o životnoj sudbini kćeri uglednog prištinskog čorbadžije Zamfira Kijametovića, Jefrosime, koju su iz milošte zvali Zona. Ili na drugoj strani, prema usmenom kazivanju i tvrdnjama potomaka starih niških porodica Janković i Jovanović, Zona i Mane su istiniti likovi iz isto tako istinitih događaja (Zojka i Gane), a iz porodica koje je Sremac dobro poznavao tokom jedanaestogodišnjeg boravka u Nišu.
Preporučeno
Međutim, ne može se poreći činjenica da je Sremac kasnije likove i atmosferu svog romana gradio na osnovu likova iz starog Niša.
Video