Iako je ovaj sindrom uveden u literaturu 1983. godine, čini se da je danas sve više onih muškaraca čije ponašanje zaslužuje da se svrstaju u ovaj sindrom.

Zašto je sve više muškaraca koji ne žele da odrastu?

Psihoterapeut Zoran Milivojević daje odgovore na ovo pitanje.

Iz istog razloga iz kojeg ni žene ne žele da odrastu, a to je zbog toga što imaju negativnu predstavu o odraslosti. Kada uđu u one godine u kojima bi trebalo i da emotivno odrastu i da, na primjer, uđu u ozbiljne veze i prihvate odgovornost za stvaranje porodice, oni ustuknu, povuku se i nastave da se ponašaju na „mlađem” emotivnom i socijalnom nivou.

Predstava o odraslosti

Djeca i mladi stiču predstavu o odraslosti posmatrajući roditelje i stariju generaciju. Gledano očima djeteta odraslost nimalo nije privlačna. Roditelji mnogo rade, stalno su u obavezama, dužnostima, malo ili nimalo se zabavljaju, pogotovo ako se mnogo odriču ili žrtvuju kako bi djeci bilo što udobnije i kako bi bila što srećnija. Ako se roditelji trude da dijete ima što srećnije djetinjstvo, bajkovito i magično, onda je ta razlika između djetinjstva i odraslosti veoma velika i mladoj osobi zastrašujuća. Zato ona želi da što duže produži svoje „djetinjstvo” i da što kasnije, po mogućnosti nikad, postane odrasla osoba.

Kada mlada osoba ne želi da joj roditelj istog pola bude uzor, ona uzore traži na drugom mjestu. Najveći izbor novih uzora nude raznorazni mediji: filmovi, televizija, literatura. Upravo su mediji puni raznoraznih „novih muških stereotipova” koji uprkos svom uzrastu nude mladalački stil života kakav obiluje zabavom, hedonizmom, individualizmom i nekonvencionalnim načinom života. Kao ideali nude se bogatstvo, slava i moć. Uzori su najčešće individualci bez porodice i djece, bez osoba za koje su emotivno vezani, s kojima su u odnosu ljubavi. Čak i kada su ovi uzori predstavljeni kao heroji koji ulaze u rizične situacije da bi spasli druge, ti drugi su često neka apstraktna zajednica, a nikako, na primjer, porodica.

Kada je u generaciji sve više i više stvarnih ljudi koji žive po principu Petra Pana, tada takvo ponašanje postaje generacijska norma, dakle normalno ponašanje „jer i drugi tako žive” i „šta im fali”. Tada uzori više nisu samo likovi s ekrana, već konkretni ljudi koji su „oživjeli” životne scenarije koje su videli u medijima.

Svaka osoba nosi u sebi onaj dio ličnosti koji zovemo „unutrašnje dete”, to jest onakvu sebe kakva je bila u djetinjstvu. Iz ovog unutrašnjeg „slobodnog djeteta” izviru želje, igra, duhovitost, zabava i kreativnost – jednom riječju: životna energija. Kažemo da osoba nije stara sve dok u sebi gaji ovo dijete. Ali sve je stvar proporcije i balansa. Kada ovo dijete postaje dominantan dio ličnosti, tada to nije odrasla osoba koja zna da se zabavlja, već je djetinjasta, infantilna „odrasla” osoba. To je odrasla osoba s mentalitetom djeteta: neodgovorna do sebe i drugih; u poziciji zavisnosti od roditelja ili „roditelja”; preokupirana zabavom i užicima; egocentrična i bez razvijene empatije za druge; bez radnih i drugih navika.