– Samo je jedan „Hamlet“, mislim, bio u Crnoj Gori prije ovog i to u režiji Sloba Milatovića. Ne znam čija je produkcija bila, ali znam da ga je igrao Žarko Laušević. Glumac iz moje ulice. Eto nekoliko koincidencija – iz iste ulice dva glumca, dva Hamleta i dva Cetinjanina – kazao je Otašević na početku razgovora za Pobjedu.
POBJEDA: „Hamlet“ važi za najznačajniji dramski komad svih vremena. Kako je onda naći se u naslovnoj ulozi, u tom, kako kažu, najvećem glumačkom izazovu, a nekima i nedostižnom snu?
OTAŠEVIĆ: Šekspira volim da čitam. Ne znam volim li da ga igram. Više uživam kao čitalac da pratim njegove intrigantne i višeslojne priče, ali mi je za igru jako težak. Možda sam jedan od rijetkih glumaca koji vam neće reći da mu je san uloga u Šekspirovom komadu. Pa, čak ni uloga Hamleta.
POBJEDA: Zbog čega?
OTAŠEVIĆ: Hamlet je izazovan jer je nemjerljivo mnogo načina tumačenja tog lika, u zavisnosti od režije, koncepta… na kraju krajeva i od stava glumca koji ga iznosi na scenu. „Hamlet“ može svašta. Nije bez razloga vanvremensko remek djelo. S druge strane, kod Šekspira sve je toliko otvoreno da me i plaši. Hamlet je poseban. I zanimljiv i težak za proživjeti ga na sceni. Treba oživjeti tu paletu emocija i u sebi. Veliki je to i kompleksan zadatak.
POBJEDA: Kakav je koncept čitanja „Hamleta“ u rediteljskoj vizuri Ane Vukotić?
OTAŠEVIĆ: Ispričaćemo, naravno, Hamletovu priču, ali politički kontekst je polazna tačka od koje smo krenuli. Naša adaptacija „Hamleta“ malo je sažetija u odnosu na original. Ostala je samo suština. Potrudili smo se da predstava ima dobar ritam bez imalo, uslovno rečeno, praznog hoda. Još na početku procesa znali smo da ga moramo uraditi tako da publiku ne pustimo da diše, ma, ni da trepne dok traje predstava, a da ujedno na scenu donesemo i duh vremena u kome živimo, kako bismo još bolje komunicirali. Za sve ovo, publici treba ponuditi čistu esenciju djela. Ni manje, ni više.
POBJEDA: Ko je Vaš Hamlet?
OTAŠEVIĆ: Iako smo se uhvatili političkog konteksta, moj Hamlet je samo čovjek. Predstavićemo ga, dakle, kao čovjeka protiv kojeg je sve. Za njega, sve je mišolovka. A to – sve, jeste cijeli sistem koji spontano dovodi do onog stanja – ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. S tim što im se Hamlet pridružuje svjesno i na momente. Lomi se i muči, najlakše bi mu bilo da se ubije, ali ako to uradi gori je od njih, jer samoubistvo je grijeh. S druge strane, ako ubije isti je kao oni. Naše je pitanje kako da bilo šta uradi a da ostane čist i dobar… da ostane čovjek među zvijerima. Nikako. Da umre. Pravdu dobija jedino smrću.
POBJEDA: I je li to ono mjeste gdje, zapravo, pravite kopču Šekspirovog djela sa ludilima 21. vijeka?
OTAŠEVIĆ: Šekspir je, između ostalog, genijalan i zbog toga što njegova djela imaju aktuelan ton u svakom vremenu. Dvor iz njegove drame može biti zgrada Vlade i priča odmah funkcioniše u vremenu sadašnjem. S druge strane, danas ljudi ubijaju i više i lakše nego u Šekspirovo doba. Do te mjere da smo oguglali na vijesti o ubistima. Zar ne, čudno bi nam bilo da ih nema.
Hamlet jeste priča o krajnostima, ali s druge strane postavlja neka pitanja na koja i četiri vijeka kasnije nema odgovora.
POBJEDA: Koje su to onda hamletovske dileme danas na snazi? Na što se sve u ovom šizofrenom dobu odnosi ono čuveno – biti ili ne biti?
OTAŠEVIĆ: Toliko puta sam čuo tu repliku, ali nikad do ovog procesa nisam razmišljao što ona zapravo sve može da znači. Sada mi dođe da je na sceni izgovorim milion puta dok ne poludimo i ja i publika. Pojednostavljeno, krajnja dilema danas se svodi na – biti fukara ili ne biti fukara. Fukara bolje prolazi. Ako nijesi fukara gore ćeš proći, ali mirnije ćeš zaspati. Što se tiče mladih ljudi, čini mi se da je danas i ovdje njihova dilema – otići u politiku ili ostati van nje. Strašno mi je čudno kad vidim da mladi odlaze u političare, ali valjda se i to mora nekad početi. A u Crnoj Gori, takvo je vrijeme da je dilema upravo – biti ili ne biti. Izabereš jedno od to dvoje. Da budeš ili da te nema.
Preporučeno
Video