Munjice: Grafiti u doba korone

Podgorica i nedelja popodne. Nijedan drugi dan u sedmici nema tu moć da Podgoricu pretvori u potpuno drugi grad, kao što to čini nedelja.

Glavni grad je tog dana pust sa ili bez kataklizme u najavi. Podgoričani se tog dana “odmaraju” od petka i subote i psihički spremaju da pronađu snagu i volju da narednog dana ustanu iz kreveta i pođu na posao koji uglavnom ne vole ili, pak, samo da nastave sa životom jer u našoj tranzicionoj i neoliberalnoj ekonomiji radno mjesto je privilegija.

No, ova nedelja je bila drugačija. Koronavirus je iz dalekog Vuhana zakucao na vrata. Ostalo se doma da nas ne zakači i ne nađe kakav jad.

Podgorica je iz pustare prerasla u pustinju, postala scena iz distopijskog sci-fi filma. Međutim, dok su podgoričani dosadu među betonskim zidovima ubijali gigabajtima informacija o pandemiji, koje su im podizale nivoe paranoje i histerije i stvarale teorije zavjere u glavama, “Munjice” su odlučile da izađu vani i dosadu ubiju – crtanjem grafita.

Troje učenika prvog razreda matematičke gimnazije, Luka, Ljubo i Katarina iskoristili su nenadani raspust da na jednoj od zgrada “pokojne” kasarne “Morača” nacrtaju grafit Džokera. I to ne bilo kojeg, već kultnog Džokera iz Betmen trilogije Kristofera Nolana “The Dark Knight” koji je, zahvaljujući genijalnoj glumi, slavom i Oskarom ovjenčao pokojnog Hit Ledžera.

“Zašto baš tog Jokera?” “Zato što je najbolji”, odgovorio je k'o iz topa Ljubo, vidno začuđen ovim očigledno glupavim pitanjem.

Ime ove mlade umjetničke družine, objašnjavaju, potiče iz “potpisa” koji stavljaju na svoje radove – crtež male munje.

“Grupu smo nazvali Munjica i to baš sad prije neki dan smo smišlljali ime. Voljeli bi da još crtamo po gradu, ima zanimljivih mjesta koja se mogu iscrtati i voljeli bi da dobijemo finansijsku podršku za to, jer treba platiti ove boje”, ističe Luka.

Tu je uslijedilo i drugo iznenađenje jer grafit Jokera, koji je tog dana bio skoro pa završen, nije njihov jedini rad. Njihov prvijenac se nalazio na drugom objektu bivše kasarne. U pitanju je grafit najvećeg kineskog filosofa Konfučija čija učenja danas predstavljaju ideološki temelj moderne Kine, a uz njegov lik stajao je i natpis “Ne tripuj Konfučija”. U pitanju je bila, kako je objasnio Ljubo, interna šala koja je uskoro prerasla u umjetički projekat.

“Svi smo isto odjeljenje, prvo je nama dvojici palo na pamet da crtamo to iz sprdnje. Negdje je neko u šali rekao – hoćemo li da idemo da crtamo Konfučija, kao mogli bi nešto, smijali smo se šali, da bi me jedan dan Luka zvao i pitao me hoćemo li stvarno da ga nacrtamo. To je bilo pred kraj zimskog raspusta. I tako smo pred kraj raspusta počeli nas dvojica, a ostali su se priključili”, rekao je Ljubo. Na to se nadovezao Luka koji je otkrio da imaju i četvrtog člana ekipe – djevojku, čije ime bez njene dozvole nijesu htjeli da otkriju.

“Ona nije crtala, više nam je bila logistička podrška. Donosila nam je stvari koje su nam bile potrebne”, pojasnio je njenu ulogu Luka.

Katarina je odmah “uskočila” i predočila da je ona, za razliku od druge djevojke, ravnopravni dio tima.

“Ja više crtam, ona nije crtala uopšte. Ja sam motivacioni govornik i zadužena sam uglavnom za završne radove. Takođe sam i “frizer”. “Frizer?”, upitao sam.
“Pa ja sam uglavnom zadužena za to da crtam kosu i bradu likovima kojima se bavimo”, odgovara.

Na pitanje kakav je odnos Glavnog grada i društva prema grafitima koji su dugo u našoj sredini bili tabu, odgovaraju da to zavisi od onoga što je na zidu.

“Smatram da je to što se crta bitno. Ako se crta ovako nešto lijepo, onda će biti pohvalno. Vjerovatno kad bi crtali neki politički sadržaj da bi ljudima smetalo. Tako da najviše zavisi od sadržaja, od onoga što se crta, kakva će biti reakcija. Ako se crta ovako nešto umjetničko, onda možemo da računamo na podršku ljudi”, zaključuje Katarina. Ljubo dodaje da su reakcije prolaznika bile samo pozitivne.

“Ko god prođe i vidi nas što radimo je impresioniran i kaže nam svaka čast, bravo vam ga”, pohvalio se Ljubo.

“Munjice” su uvjerene da bi za Podgoricu bilo doboro i korisno kada bi lokalna uprava dozvolila da stare zgrade pretvori u platna za grafite. Međutim, ne razmišljaju da li će se to i dogoditi jer su svjesni da je to, nažalost, daleko od stvarnosti. Zbog toga i svoja djela, za sada, objavljuju isključivo na zidovima oronulih zgrada.

“To je već neko razmišljanje u idealističkom pravcu. Bilo bi sjajno, ali koliko je realno zaista ne znam. Bilo bi dobro ovako neke zgrade koje se ne koriste uopšte godinama da se iskoriste na taj način, da se uljepšaju grafitima, ili recimo da se plati da se počiste i srede i da može i u enterijeru da se crta, da se od njih napravi recimo neka galerija grafita. Tako nešto kad bi imali bilo bi savršeno”, predlaže Ljubo, dok Luka dodaje: “Ne znam koliko u Glavnom gradu razmišljaju o tome, koliko ih interesuje to, da li bi oni i stanari dozvolili, ali moje mišljenje je da bi grad ljepše izgledao kad bi sve takve površine iscrtali raznim muralima, bojama, da grad bude ljepši i raznobojniji”.

Sa druge strane, sasvim su sigurni da njihovi radovi neće krasiti zidove podgoričke gimnazije.

“Po školi ne daju linija da se povuče na klupi, a kamoli što drugo, tako da nam nije padalo na pamet da ih pitamo”, ističe Katarina.

Munjice mi za kraj poručuju da imaju još projekata koje kane da pretoče u grafite, ali ne žele da otkriju i koje.

“Uglavnom, gdje vidite u uglu ovu crveno-crnu munjicu”, kaže Luka pokazujući rukom na crtež, “znaćete da smo to mi. Tek smo nedavno smislili naš znak, kao logo grupe i od sad ćemo tako da potpisujemo naše radove”. Munjice su tog dana ostale da dovrše svog Džokera, ne razmišljajući i ne bojeći se koronavirusa. Nijedna pandemija nije tog dana mogla zauzdati ni njihove osmjehe, entuzijazam i optimizam koji tog trenutka nisu naišli ni na podsmijeh jednog prekomoračkog cinika. Još uvijek ima nade. Makar malo.