Prema jednoj drevnoj legendi, prije mnogo vjekova u divnim gajevima Libana rođena su tri kedra. Poznato je da rastu nevjerovatno sporo, pa su imali stotine godina da razmišljaju o životu i smrti, čovjeku i prirodi.

Bili su svjedoci ogromnog broja događaja na zemlji – kako su kraljevi dolazili i odlazili, rađale se i padale čitave imperije, koliko su puta ljudi prolili krv na bojnom polju. Vidjeli su ljubav i mržnju, bogatstvo i siromaštvo. Gledali su karavane trgovaca i usamljenih putnika. Sjetili su se koliko su puta ljudi mijenjali jezik i kako su izmišljali pisma.

Veoma su rijetko razgovarali, više voleći da posmatraju i razmišljaju, ali jednog dana započeli su razgovor o svojoj budućnosti.

“Mnogo sam vidio u svoje vrijeme”, rekao je prvi kedar. “Moć ima samo moć, pa bih volio da se pretvorim u presto na kojem će sjedeti najmoćniji kralj na zemlji.”

“I čini mi se” – uzdahnuo je drugi kedar, “da je glavno na svijetu dobro, pa bih volio da postanem oruđe koje zlo može pretvoriti u dobro.”

“I siguran sam da su glavna stvar vjera i duša”, šuštao je treći kedar. “Stoga bih volio da ljudi, gledajući mene, budu ispunjeni nadom i vjerom.”

Deceniju za decenijom, a onda su se jednog dana u gaju pojavili drvoseče. Posjekli su sva tri Kedra, odnijeli ih u radionicu i obradili.

Svaki kedar je sanjao o svom snu, ali stvarnost se rijetko poklapa sa očekivanjima.

Prvi kedar postao je obična štala za stoku, a šegrt je od njegovih ostataka sagradio jednostavan rasadnik. Drugi kedar postao je grub seoski sto, a trupci trećeg kedra bačeni su u skladište kao nepotrebni.

Sva tri kedra razočarano uzdahnu: “Kakva šteta što ljudi nisu našli dostojnu upotrebu za naše divno drvo…”

Godine su prolazile, a onda je jedne noći bračni par bez krova nad glavom zaspao u istoj štali izgrađenoj od prvog kedra. Žena je bila u blagoslovenom stanju i te noći rodila je dječaka kojeg su stavili u jasle na sijeno. U tom trenutku je prvi kedar shvatio da mu se san ostvario: postao je podrška najvećeg kralja na zemlji.

Nekoliko godina kasnije, učitelj i njegovih 12 učenika sjedeli su za stolom od drugog drveta kedra. Prije obroka učitelj je izgovorio nekoliko riječi i drugi kedar je shvatio da je postao oslonac ne samo za posudu sa vinom i jelo sa hljebom, već i za sjedinjenje Čovjeka i Boga.

Sjutradan je od trupaca trećeg kedra izgrađen krst i na njega je prikovan polumrtav čovjek. Kedar se zgrozio nad njegovom sudbinom i počeo je da oplakuje svoju sudbinu i sudbinu osobe koja mu je prikovana, ali nisu prošla ni tri dana otkako je osoba na njemu postala Svjetlost mira, a sam krst se od instrumenta mučenja pretvorio se u simbol vjere.

Tako se ostvarila sudbina tri libanska kedra: kao što se često događa sa snovima, oni su se ostvarili, ali nimalo onako kako smo mogli da zamislimo.

Izvor