Na slici koju je 1860. godine naslikao Francuz Žan Leon Žerom, starogrčki filozof Diogen u sred dana pali plamen fenjera. Živi u buretu kao skitnica i prosjak, izbjegavajući ljude u koje je duboko razočaran. No, Diogen se priprema da ponovo prošeta Atinom nadajući se da će možda baš danas, konačno, upoznati poštenog čovjeka. Do tada mu društvo prave samo psi.
Kroz čitavu istoriju umjetnosti, baš kao i na ovoj slici, psi su bili simbol vjernosti, prijateljstva, zaštite, zajedništva i ljubavi, i pojavljuju se još u pećinskoj umjetnosti u scenama iz lova, kao čovjekovi pomoćnici.
Pas je pripitomljen prije više od 15.000 godina, daleko prije ostalih životinja, koza, krava, magaraca, mačaka… Mada su ostaci vukova nalaženi u blizini čovjekovih naseobina još prije više desetina hiljada godina, najstarije svjedočanstvo zajedništva i odnosa čovjeka i psa je grobnica takozvanog Bon–Oberkasel psa.
Ova grobnica otkrivena u Njemačkoj, u predgrađu Bona pred početak I svjetskog rata, krila je ostatke muškarca, žene i sitnih dragocjenosti. Sa njima je bilo sahranjeno i štene staro oko šest mjeseci koje je uginulo od štenećaka. Ostaci i ljudi i psa tokom rituala sahranjivanja bili su posuti crvenim prahom koje ukazuje na zajedništvo.
Istraživači su zaključili da je štene duže od dva mjeseca prije smrti bolovalo od štenećaka. S obzirom na to da je poživjelo duže vrijeme i pored ove teške bolesti, istraživači su zaključili da su se ljudi o njemu dobro starali tokom bolesti. Bon–Oberkasel pas je tako potvrdio da su ove životinje bile ne samo korisne za čovjeka jer su pomagale u lovu i čuvale čovjeka, a kasnije mu pomagale u čuvanju stoke.
Ovo štene je najstariji dokaz da je pas bio dio porodice, i da su se ljudi za njih emotivno vezivali, voljeli ih i brinuli o njima, kao što to rade i danas, 15.000 godina kasnije.
Preporučeno
Izvor: Nauka kroz priče
Video