Još jedan tužan dan; ne mogu da se pridignem do šest popodne. Zašto baš danas, a ne juče? Da li to raste atmosferski pritisak jer opet postaje očigledno da EU ne funkcioniše kada je najpotrebnije? Da li zbog toga što je Veliki Četvrtak a ulice su puste, nema ni vjernika ni svetaca? Ili zbog jučerašnje 683 smrti, iako je to optimistična brojka u poređenju sa 700 koliko je umrlo dan ranije?

Suočen sa nedostatkom društvenog života, čovjeku počinju da nedostaju događaji i praznici na koje prije ovog zatočeništva nije ni obraćao pažnju, kao što je (izvinjavam se vjernicima) masovno okupljanje na procesijama tokom Velike sedmice. Iako nisam ni vjernik ni idolopoklonik mislim da ću se pridružiti nekim procesijama sledeće godine u svom rodnom gradu, gdje je ova tradicija duboko ukorijenjena, ili u Malagi, gdje me je Antonio zvao u goste toliko puta.

U zavisnosti od toga gdje pitate, reakcije na ovu izolaciju su veoma raznovrsne, a nekima je čak došla i kao rješenje.

„Karantin nam je donio neke blagodeti: dokle god traje, imamo garantovan krov nad glavom. Ne znamo šta će biti posle, ne želimo čak ni da mislimo o tome. Živimo od danas do sjutra”.

Osoba koja je ovo izjavila je Kubanac koji je došao u Valensiju prije godinu i po dana; živi u centru grada sa drugim porodicama iz Kolumbije, Nikaragve i Rumunije, u stanu koji im je obezbedila privatna fondacija Za ljubav umjetnosti (Per amor a l’art). Iako ima povremene poslove (dostavljač pice, noćni čuvar), on još uvijek nema dokumenta. Trenutna situacija osigurava mu krov nad glavom, ali kada se sve vrati u normalu, za njega i njegovu porodicu opet čeka velika avantura.

Jedan prijatelj glumac kaže mi da je u sličnoj situaciji. Osim da ga priupitam za njegovo i zdravlje njegovog partnera i njihovih mačaka, zvao sam ga da saznam kakav mu je libido od kada je u izolaciji. Kaže mi je da je normalan, čak i bolji. Nedostatak stresa blagotvorno djeluje na njegov partnerski odnos. Kaže mi da jedan njegov prijatelj, psiholog, i dalje drži seanse onlajn i da mu većina pacijenata priznaje kako se osjeća bolje no inače. Opšti haos i anksioznost (zajedno sa manjkom stresa) proizvode pozitivne simptome; nema potrebe da se obavljaju svakodnvene obaveze i to daje osjećaj oslobođenosti. Jasno mi je da im njihovi problemi, u poređenju sa ovako problematičnim i bolnim svetom, sada djeluju mali. Ne znam kako bih to objasnio, ali razumijem zašto se pacijenti tog psihologa osjećaju bolje, dok se sve oko njih raspada.

Oni kojima baš i ne ide tako dobro ovih dana su oni seksualno izolovani (naročito oni najpromiskuitetniji koji nemaju partnera). Zato sam, kada sam pročitao članak u novinama o „strategijama da se umanji glad za ljudskim kontaktom”, telefonirao drugom prijatelju i pitao ga za libido. Prema tom članku, ljudi koriste svoje seks igrače više no ikad; u nekim slučajevima prisutan je istinski očaj kod onih koji su sami i slobodni, čije su rutine za zadovoljavanjem požude sada ograničene na karantin. Izgleda da se više no ikad razmjenjuju seksi poruke, telefoni su preplavljeni pornografskim materijalom i literaturom.

Taj članak još kaže da su trenutno najprodavaniji proizvodi sisač klitorisa, masturbatorska pomagala za muškarce i razne igračke za parove.

Nakon što sam to pročitao, pozvao sam brojne prijatelje i prijateljice, da bih provjerio stanje njihovih seksualnih apetita. Osim jednog koji je očajan i kaže da je preko interneta ugovorio sastanke sa strancima u supermarketima, radi seksa u toaletu, kod većine onih sa kojima sam se čuo, ova pandemija i nametnuta izolacija, generalno je smanjila erotsku želju. U mom slučaju, primjera radi, libido me je napustio čim je izolacija počela. Pretposavljam da su tuga i briga zamijenile erotske fantazije.

Ali, jasno mi je da je seks i neophodnost i biznis. Čitam u drugom članku o očajnoj situaciji u kojoj su se našle seksualne radnice.

„Očajne smo”, kaže jedna prostituka iz Alikantea. „Niko, inače, ne misli na nas ali nikada nismo bile ovako nevidljive kao sada”. Neke njene koleginice provode karantin sa klijentima, po sniženoj cijeni.

Dok to čitam, profesionalna deformacija nagoni me da razmišljam o sjajnoj ideji za scenario. Iz pragmatičnih razloga, jedan klijent i jedna prostitutka odlučuju da zajedno provedu karantin, uz popust na njene usluge. To ne znači da će klijentu biti samo zadovoljene tjelesne želje tokom karantina, već da će da živi sa profesionalkom u situaciji sličnoj braku: 24 sata dnevno će biti zajedno, razgovarati, pričati o svom djetinjstvu, porodici, dijeliti, ogoliti se fizički i psihički, otkriti jedno drugo. Zaista inspirativna situacija za razmatranje. Ako prežive karantin predviđam im vrlo stabilnu zajedničku budućnost.

Dozvolite da citiram tvit svoga brata od prije dva dana u kojem je poredio špansku, francusku i njemačku reakciju na ekonomsku katastrofu koja će se sručiti na kulturnu djelatnost.

Španski ministar kulture je u ponedjeljak potvrdio da neće biti nikakvih posebnih mjera pomoći tom sektoru. Drugim riječima, nula eura. Nije ni trepnuo kada je ugrožena strana izrazila svoju zapanjenost.

Na drugoj strani, francuska Vlada se mobilisala da odbrani kulturu nacije. Ministar kulture odvojiće 22 miliona eura kao pomoć.

U Njemačkoj, kultura se ubraja u „osnovne potrebe”. Industrija kulture imaće pristup neograničenoj finansijskoj pomoći koju je isplanirala vlada Angele Merkel.

Tri vrlo različite i vrlo rječite reakcije. U pismu Ministarstvu kulture, naš ugledni pozorišni reditelj Ljuis Paskval počeo je konstatacijom da ova zemlja ne voli svoje umetnike. Možda im se divi, zavidi im, u nekim slučajevima ih čak i obožava, ali ljubav je nešto potpuno drugo. I sasvim je u pravu.

Njegovo pismo je dug, detaljan kritički osvrt o izostanku zalaganja za kulturne radnike kroz istoriju i resornog ministarstva koje je samo u rijetkim prilikama zastupalo njihove interese.

Kada je jedan od poteza nove vlade Pedra Sančeza bilo uklanjanje Hosea Giraa (bivšeg ministra kulture i jednog od najboljih kulturnih menadžera koje smo imali u poslednjih 40 godina – politički nezavistan, ali sa bogatim iskustvom u kulturi), osjetio sam to njegovo isključivanje kao veliki gubitak, što je realnost samo potvrdila.

Postavljanje g. Rodrigeza Uribesa na njegovo mjesto je politička odluka. On je stranački čovjek, kako se to kaže, i mogao mu je pripasti bilo koji sektor. Za 40 godina naše demokratije, nismo imali sreće sa ministarstvom kulture. Sjećam se samo ministarke Karmen Alborč (1993-1996) i Hosea Giraa, koji je bio ministar u prelaznom periodu tokom kojeg je radio koliko je mogao. Bez obzira na svoj ideološki stav, naša zemlja nikada nije imala političku volju da pomogne kulturnom sektoru.

Nakon prezira koji je u ponedeljak izazvao ministar Uribes, i potonjih protesta u ime našeg sektora, danas (petak) je ministarka finansija i predstavnica za štampu vlade, g-đa Montero, obećala da će doći do zajedničkog sastanka dva ministarstva sa kulturnim sektorom gdje će, nadam se, situacija biti ponovo razmotrena.

Ali, vratimo se karantinu i hitnim mjerama za borbu protiv njega. Imam mnogo vjere u kinematografiju, u to da nas gledanje filmova zabavlja i oplemenjuje i, pošto sam već počeo ovaj zapis pričom o tugi, baviću se naslovima koji govore o prekinutim ljubavima.

„Kad smo se sreli bili smo stranci” u režiji Ričarda Kvajna, sa njegovom muzom Kim Novak. Tip priče kakve piše Ričard Jejts.

„Kraj jedne ljubavne priče” (r. Nil Džordan)
Zasnovano na divnom romanu Grejama Grina, gdje se očajni ljubavnik u liku Rejfa Fajnsa bori sa sjećanjem na ženu koja ga je ostavila prije više godina, bez (njemu) jasnog razloga. Uvijek je mislio je da „neko” stajao na putu njihovoj vezi, i nije griješio; ono što nije mogao ni da zamisli je da je taj „neko” bio Bog.

„Pismo nepoznate žene” (r. Maks Ofils)
Remek-djelo zapanjujuće delikatnosti zasnovano na romanu velikog Štefana Zvajga. Romantični film u najboljem izrazu.

„Lift za gubilište” (r. Luj Mal). Ovaj film vredi gledati ako ništa drugo onda zbog Žane Moro dok šeta ulicama Pariza. Da ne pominjem muziku Majlsa Dejvisa iz njegovih pariskih godina. A Moris Rone, zauvijek misteriozan i topao. I tužan. Ali, na ovoj listi, tuga je na cijeni.

„Dobar dan, tugo” (r. Oto Preminger)
Glavnu ulogu ima jedva adolescentkinja Džin Siberg, prije nego što će eksplodirati u „Do poslednjeg daha”, ali i ovde već sa prepoznatljivom dječačkom frizurom. Slab sam na ovaj film i na Fransoaz Sagan, Deboru Kar i Dejvida Nivena. Obožavam filmove o dokolici visoke buržoazije, iako je „Tuga” više od toga.

„Noć” (r. Mikelanđelo Anotnioni)
Nešto egzistencijalnija dosada, ovoga puta u milanskom visokom društvu, sa slavnim triom: Žana Moro, Monika Viti i Marčelo Mastrojani. Poslednji monolog Žane Moro je među najljepšim i najtužnijim filmskim završecima koje pamtim.

„Dangube” (Federiko Felini)
Obožavam i filmove koji se bave seoskim životom. U Španiji imamo dva remek-djela na tu temu: „Tetka Tula” Migela Pikasa i „Glavna ulica” H.A. Bardema, oba preporučujem (dobro, imamo ih još mnogo).

Kada pričamo o seoskom životu, mi u Španiji više pažnje obraćamo na žensku usamljenost; dva filma koja sam preporučio pričaju o životima dvije useidjelice. Međutim, „Dangube” istražuju dosadu i usamljenoost neženja starijih od 30, velikih dječaka bez budućnosti koji bježe od svoje samoće u gradske kafiće ili tako što idu okolo i prave nevolje, kao u „Glavnoj Ulici”. Još jedno od Felinijevih velikih djela, sa nezaboravnim Albertom Sordijem.

„Nježna koža” (Fransoa Trifo), sa Fransoaz Dorleak u punom sjaju. Jedan od meni omiljenih Trifoovih filmova.

„Na usamljenom mjestu” (Nikolas Rej). Izvanredan film noar o istinski nasilnom liku (Hamfri Bogart). Potraga za ubicom ovdje je, zapravo, mekgafin, mada svi sumnjaju na Bogarta, a ono što je stvarno važno, i zanimljivo, jeste život Bogarta i Glorije Grejam kao para zbog njegove loše naravi. To je priča o nasilnom ali nevinom čovjeku ispričana iz vrlo originalne perspektive. Nježnost nasilnika. Sve u ovom filmu Nika Reja je veoma originalno.

Kažemo zbogom Uskršnjoj sedmici praznih ulica a još nas čeka veliki broj drugih praznika, vjerovatno sa jednako praznim ulicama. Ne mogu da se naviknem.