Iza filma stoji dopisnik CBS Newsa, Stiv Hartman, koji o toj bolnoj temi izvještava još od 1997, a u saradnji s fotografom Luom Bopom odlučio je žrtvama odati počast na jedinstven i ličan način.
Tokom sedam godina otvorilo im se osam porodica iz pet različitih tragedija, dopuštajući im da zabilježe više od 10.000 fotografija soba koje su “ostale zaustavljene u vremenu”.Sobe koje svjedoče umjesto riječi
Kratki film uvodi gledaoce u sobu 14-godišnjeg Dominika Blekvela, ubijenog 2019. u Santa Clariti u Kaliforniji.
Njegova soba, prepuna motiva Sunđer Boba, pretvorila se u tiho svetište sjećanja. Korpa za veš i danas je puna odjeće koja nije oprana više od šest godina.
“Nismo željeli izgubiti njegov miris, jer je to toliko on”, kaže njegova majka Nensi.
Slično čine i drugi roditelji.
Čed Skrags, otac devetogodišnje Hali ubijene 2023. u Nashvilleu, priznaje da mu najviše nedostaje njen miris pa utjehu nalazi u njenom krevetu. Njegova supruga Džejda ponekad uđe u sobu samo da pomiriše ćebe kojim se Hali pokrivala svake noći.
U sobi 9-godišnje Džeki Kazares, jedne od 19 žrtava masakra u Uvaldeu 2022., svijetla nikada nisu ugašena. Jedini novi predmet je stolica pored kreveta, na kojoj njen otac Havijer sjedi svakogadana.
Sindi Muelberger, majka 15-godišnje Grejs ubijene u istoj pucnjavi kao i Dominik, svakog dana ulazi u ćerkinu sobu da joj poželi dobro jutro i laku noć, navodi Index.
Na vješalici i dalje visi haljina koju je Grejs planirala da obuče na školski ples, a u sobi stoji i kutija s porukama koje je pisala sebi.
U jednoj od njih bodri buduću sebe da prvog dana srednje škole “naravno obuče nešto slatko”, ali i da se ne brine:
“Upoznaćeš neke od svojih doživotnih prijatelja, ali i neke neprijatelje. Ne fokusiraj se na negativnost.”
Promjena perspektive
Hartman, poznat po toplim, optimističnim pričama koje vraćaju vjeru u ljude, priznaje da mu je s porastom broja pucnjava postajalo sve teže pronalaziti “svijetlu stranu”.
“Bio sam taj novinar koji donosi dobre, srećne priče. Onaj koji se ubacuje na kraju emisije kako bi ljudima vratio vjeru u čovječanstvo”, kaže u filmu.
No, u jednom je trenutku osjetio da to više nema smisla.
“Zamislite, pokušavati pronaći dobre vijesti u školskoj pucnjavi. To je bio moj posao. Neću više gledati školsku pucnjavu i tražiti u njoj pozitivan ugao – ne mogu i ne želim”, kaže Hartman.
Imao je utisak da javnost postaje sve ravnodušnija te da je nužno okrenuti fokus – s počinitelja na žrtve.
“Poenta je da ja više ne moram puno govoriti. Želim da ljudi vide fotografije i da one govore same.”
Film se završava njegovom snažnom porukom:
Preporučeno
“Volio bih da možemo odvesti svakog Amerikanca da stoji u jednoj od tih soba samo nekoliko minuta. Bili bismo drugačija Amerika.”
Video