Svjetski dan poezije prvi put je proglasio Unesko 21. marta 1999. godine, sa ciljem promovisanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta.

Prema podacima koje poseduje Nacionalni komitet za proslavu Dana poezije, koji je od devedesetih godina smješten na Floridi, Svetski dan poezije slavio se u drugom obliku još od 1505. godine.

Uglavnom se proslavljao u oktobru, ponekad petog, ali krajem 20. vijeka slavlje se održavalo 15. oktobra. Međutim, praznik je zapravo do Uneskovog zvaničnog proglašenja naizmjenično slavljen u oktobru i novembru. Tradicija obeležavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

Očiju tvojih da nije (Vasko Popa)

Očiju tvojih da nije,
ne bi bilo neba u slijepom našem stanu.
Smijeha tvoga da nema,
zidovi ne bi nikad iz očiju nestajali.
Slavuja tvojih da nije,
vrbe ne bi nikad nježne preko praga prešle.
Ruku tvojih da nije,
sunce ne bi nikad u snu našem prenoćilo.

Romansa (Mika Antić)

Nemoj da odeš više u onaj grad
gdje smo od sebe zaboravili pola.
Nikad sa zvijezda nije teži pad
nego na beton kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smiješno opelo.
I sve sam svoje osmijehe okrvavio.
Nije sve bijelo što liči na bijelo.

Peroni katkad plaču krišom. Sat i koferi.
Svako nekud žuri noćas.
Iscijepam kartu. Neću da se vratim,
za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti.
Ne vrijedi, sad smo drukčiji, zacijelo.
Bar ti sve ptice iz očiju pusti,
nije sve bijelo što liči na belo.