Video
U posljednjih nekoliko godina potražnja akita u inostranstvu nadmašuje onu u njihovoj domovini.
“Nekada je polovina mojih klijenata bila u Japanu, polovina u inostranstvu, ali odnedavno se broj prekomorskih klijenata znatno povećao”, kaže 64-godišnji uzgajivač Osamu Jamaguči iz Takasakija, 100 kilometara sjeverno od Tokija.
Njegova tvrdnja potvrđena je podacima japanskog saveza za očuvanje akita.
Registrirovanih vlasnika tih pasa van Japana 2005. godine bilo je samo 33, a do prošle godine taj broj je narastao na četiri hiljade.
Jamaguči u svakom trenutku ima dvadesetak akita, a mnogi od njih su štenci paperjaste bijele ili crvenkaste dlake, koji uživaju u međusobnom rvanju.
Izvorno lovačka pasmina, akita je nastala u sjevernoj japanskoj regiji istoga imena.
Riječ je o velikim psima, visokim 60 do 70 centimetara i teškim između 40 i 50 kilograma, s uspravnim ušima, dubokim očima i licem nalik medvjeđem.
Japanska vlada proglasila je pasminu “nacionalnim blagom”.
Uprkos tome, broj vlasnika akita u Japanu je u padu. Sedamdesetih godina godišnje se registrovalo oko 40 hiljada štenaca, a u posljednjoj deceniji broj je pao na oko 3.000 godišnje.
“Problem je stambena situacija u Japanu. Broj ljudi koji mogu da drže velike pse poput akita sve je manji. Mnogi ih žele, ali nemaju prostora”, kaže Kosuke Kavakita, direktor tokijskog ogranka nacionalnog saveza za očuvanje te pasmine.
{youtube}AweeJqJPGrc{/youtube}
Zato su profitirali oni u inostranstvu. Jamaguči dvadesetak puta godišnje putuje kako bi lično isporučio pse novim vlasnicima.
Njegovi psi prodaju se za oko 200.000 jena (1.500 eura), a većina klijenata je iz SAD, Rusije i Kine, iako je letio i za Francusku, Kuvajt, Egipat i Indoneziju. Putuje toliko jer se želi da se uvjeri da njegovi štenci idu u prave ruke i da će imati pogodne životne uslove.
{youtube}4VROOyDaeFs{/youtube}
“Akite su vrlo perceptivne. To im je najvažnija osobina. Razumiju kako se osjećate samo time što su vam blizu. I odane su”, objašnjava Jamaguči.
Njihova nevjerovatna odanost središte je decenijama stare, istinite priče o Hačiku, akiti koji je devet godina svakoga dana na ulici strpljivo čekao svog pokojnog vlasnika da se vrati s posla.
Hačiko ima svoj spomenik ispred tokijske željezničke stanice Šibuja, a njegova priča pretvorena je i u holivudski film s Ričardom Girom u ulozi vlasnika.
Preporučeno
{youtube}Y6U7mAnPtw4{/youtube}
“Poslije tog filma akite su postale vrlo popularne u inostranstvu”, kaže Kavakita.
