Video
Kejti nije žena kakvu srećete u komšiluku. Njen način života je podstakao mnoge dušebrižnike da joj očitaju lekciju o moralu i pravim vrijednostima tradicionalne porodice. Ovo je njena priča.
“Moje ime je Kejti i živim s mužem, bivšim mužem, njegovom djevojkom i šestoro djece. Zajedničko roditeljstvo i miješanje porodica smo podigli na novi nivo”
Stiven i ja samo se upoznali kada smo imali 18 godina. Bili smo najbolji prijatelji dvije godine prije nego što smo postali par. Vjenčali smo se kada smo imali 20 i nekoliko mjeseci posle toga smo postali roditelji.
Imamo troje prelijepe djece zajedno. Vremenom smo postali nezadovoljni svojom vezom. Na prvom mjestu smo bili roditelji i zaboravili samo kako treba da budemo muž i žena.
Na kraju to je oštetilo naš brak i shvatili smo da je najbolje da se razvedemo. Početak razvoda je bio buran. Svađali smo se oko svega, čak i oko toga da li je nebo plavo. Rekla sam sebi da ne mogu tako zauvijek. Igra mržnje i krivice je brzo zastarela.
U junu 2016. sam se udala za Bena. Spojili smo naše porodice. Moja djeca plus Hanter, Benov sin iz prethodnog braka. Hanter ima 19 godina.
Stvari su bile i dalje klimave između Stivena i mene, ali naše ćerke su trenirale pa smo se viđali pet puta nedjeljno. Vremenom smo morali da poradimo na zajedničkom starateljstvu i našem prijateljstvu.
Do 2017. nas troje – Ben, Stiven i ja smo počeli stalno da izlazimo zajedno. Večere, praznici, softbol turniri,…Naše prijateljstvo je raslo i sve smo uspješnije dijelili obaveze oko djece. Odlučili smo da plan o starateljstvu bacimo kroz prozor i to je najbolja odluka koju smo ikada donijeli. Djeca su bila srećna što ne moraju da pridržavaju strogog rasporeda. Mogli su da dolaze i odlaze kada su htjela, a raspuste smo provodili zajedno.
U maju 2017. sam dobila poziv kakav niko ne želi. Stiven i njegov brat su imalli jezivu saobraćajnu nesreću. Požurila sam u bolnicu što sam brže mogla. Obojica su bilau kritičnom stanju. Kada su me odveli da vidim Stivena, dobila sam uspomenu za koju se molim da jednog dana prestane da me progoni. Plakala sam i molila se da bude u redu. Izgubila sam oca u saobraćajki kada sam imala sedam godina i samo na to sam mislila, kako će mojoj djeci trebati njihov tata. Nisam napuštala njegovu bolničku sobu.
Kada su ljekari rekli da Stiven može kući, ali da mu je potrebna konstantna njega, Ben i ja smo bez oklevanja odlučili da dođe kod nas! Trebali smo mu, a on je bio potreban djeci.
Njegov brat se borio ali je preminuo dvije nedjelje kasnije. Stivenu sam pružala njegu, a isto je radio i Ben. Poslije dugog puta oporavka, Stiven je znao da je naš dom njegov dom. Uvijek smo se šalili da uvrnuti trougao treba da pretvorimo u kvadrat.
U decembru Stiven je počeo da se viđa s Brendi. Ona i ja smo zajedno išle u školu. Brendi ima dvoje djece. Nije prošlo mnogo od kada su počeli da se viđaju, a ona je prenoćila i ostala zauvijek. Napokon naš kvadrat je bio kompletan!
Koliko god je to čudno većini ljudi, svi živimo u jednoj kući sa šestoro djece. U Brendi sam dobila najbolju drugaricu i sestri. Dobila sam još dvoje djece koju volim kao svoju. Moja djeca imaju i mamu i tatu, kao i predivni bonus – bonus mamu i bonus tatu. Ne možete da zamislite koliko se međusobno podržavaju.
U kući nam je uglavnom haotično. Imamo petoro djece u školi i koja treniraju. Pratimo njihove aktivnosti po kalendaru na vratima. Uvijek žurimo, i uvijek svi navijamo za klince. Mi smo tim! Najbolji tim koji su ova djeca mogla da požele.
Svako veče kada nismo na treninzima večeramo kao porodica. Devetoro ljudi, ponekada i desetoro kada je Hanter kod kuće, sjedimo za stolom, pričamo i smijemo se. Nema mobilnih telefona i TV je isključen. To je vrijeme samo za porodicu.
Ne kažem da je svaki dan kao duga s leptirićima. Ja živim s bivšim mužem!
Ponekada se ne slažemo kao i bilo ko drugi ali smo naučili da razgovaramo. Sjednemo i pričamo o svim problemima koje imamo. Sve što radimo je u najboljem interesu sve naše djece. Da mi je neko prije tri godine rekao da ću živjeti s mužem, bivšim mužem, njegovom djevojkom i njeno dvoje djece, umrla bih od smijeha. Znam da ovo većini ljudi zvuči ludo, ali kada se osvrnem nekoliko godina unazad ne bih mijenjala ništa. Naša deca su srećna, i mi smo srećni! – rekla je Kejti.
Kako vam zvuči Kejtina priča?
Preporučeno
Izvor: Noizz.rs
