Video
Dendizam, ako uzmemo na sebe mnogo slobode i previdimo neophodnu opreznost, mogli bismo najlakše opisati kroz primJer: to je ono što je zajedničko Lordu Bajronu, Endiju Vorholu, Oskaru Vajldu, Dejvidu Bouviju, Šerloku Holmsu, Bodleru, Evgeniju Onjeginu, Marselu Prustu… Svako od njih je na svoj način bio dendi.
Preporučeno
Kako svaki tekst izgleda daleko intelektualnije ako u njemu citirate autoritet poput Bodrijara, i ovo kratko razmatranje o dendizmu počinjemo gledištem ovog francuskog sociologa po kom je dendizam estetska forma nihilizma. To je ona filozofska strana dendizma, koja postoji pored, uprkos i, u najboljem slučaju, uz onu površnu stranu. Ako dendizam jeste filozofski pogled na svijet – onda on svakako mora biti nihilistički.
Čitava priča o dendizmu počinje nigdje drugdje do u Britaniji i to pri kraju 18. vijeka. Počeo ju je Džordž Brajan Bo Brumel, čovjek koji je izvršio najveći uticaj na mušku modu, ne samo u britanskim već u svjetskim okvirima. On se pojavio u vrijeme Hegela i Napoleona, dvojice ljudi koji su, svaki na svoj način, svjedočili o kraju istorije. Danas se Brumelov dendizam posmatra kao filozofski stav čovjeka koji je spoznao da je istorija završena i da više muškarac ne može da se identifikuje sa ulogom heroja i uzvišenog junaka.
To je bio duh vremena, izražen i u Bajronovoj poeziji i njegovom životu, životu romantičnog junaka, ali životu koji je živio sa ironijskom distancom, onako kako je i pisao. Sam Bajron mnogo je dugovao Brumelu sa kojim se i lično poznavao. Smatrao ga je najvećim čoviekom njihovog vremena. Na drugo miesto stavio je Napoleona, na treće – sebe.
Prema najstrožem sudu, dendizam je nestao tu gdie je i nastao, u Engleskoj, i tada kada je i nastao, za Brumelovog života. U tom smislu sama pojava i postojanje dendizma vezuju se sa konkretnim društvenim uslovima koji su ga stvorili, pa onda on i ne može postojati izvan tog društvenog i kulturnog miljea.
Tako se tvrdi da je dendizam koji se iz Engleske preselio u Francusku tamo prerastao u boemiju i da se ne može govoriti o francuskim dendijima. Ovo je pomalo prestrogo određenje, jer sama ideja dendizma je podložna promjeni i prilagođavanju.
Ko je dendi danas?
Više od dva vijeka je prošlo od ustaljenja ovog pojma. On se u međuvremenu razvio, gubio se i vraćao, mijenjao oblike i svoju osnovnu ideju, maskirao se, izopačavao. Danas, dendizam se može jednako povezivati sa tako protivurječnim pojavama kao što su pank pokret i kemp, hipsteri i mejnstrim selebriti, metroseksualci i intelektualni snobovi, obrazovana kulturna elita koja poput neaktivne gerile pokušava da se što neprimjetnije kreće kroz neobrazovanu masu i masa koja se kroz modu spolja ističe onoliko koliko iznutra nema šta ni da pokaže, a kamoli da sakrije.
Dendizam današnjem uhu zvuči kao pomalo zbunjujući pojam i mora se primijetiti da ga češće prati negativna nego pozitivna konotacija. Ponekad ima nečeg izrazito palanačkog u tom preziru prema bilo kakvom isticanju, ponekad, malograđanstvo se može prikriti upravo iza praznog isticanja.
Zašto u nekim epohama ima više dendija?
Idealno vrijeme za javljanje dendizma jesu doba opšte demokratizacije društva i kulture. U takvim uniformnim uslovima, samo postojanje dendija jeste revolt i društveni skandal, ali i svjedočansvo o božanstvenoj raznovrsnosti božijeg djela i vječnoj čovjekovoj osuđenosti da bira svoju suštinu i sam se, autentično, definiše.
Dendizam je, tako, zajedno sa boemijom, reakcija na buržoaski moral i svaki oblik duhovnog kukavičluka i kolektivizma. I dendi i boem ne prihvataju propisane vrijednosti građanskog društva, gade se njihove banalnosti i diktature prosječnosti i uklopljenosti.
Pomalo paradoksalno, dok je pojam dendija nekada vezivan za besprijekorno držanje koraka sa svakim modnim trendom, danas je praćenje mode postala stvar mase. Tako, sa jedne strane imamo masu dendija kojoj praćenje mode nije znak ekstravagancije već utapanja u jednoličnost, a sa druge strane autentičnog dendija koji se danas mora potvrđivati kroz odupiranje svakom modnom trendu.
Jer, dendizam ne može postojati u masi, on je ipak nešto ekskluzivno, nešto što se postiže i zadobija upravo isticanjem i izuzetnošću.
Mnogo je načina da se definiše dendizam i te su definicije neretko međusobno suprotstavljene.
Dendi, ukratko, jeste:
Za Brumela, i dendije koji se na njega ugledaju, bavljenje pitanjima politike i ekonomije jesu čista vulgarnost.
Dendi je uvijek i svuda dotjeran i ništa na njegovom tijelu nije slučajno tu, kao što ništa slučajno ne izlazi ni iz njegovih usta. Ipak, on mora ostavljati utisak da sve to čini nehotice, nonšalantno i bez plana.
Današnjim rječnikom rečeno, dendi uvijek mora biti “cool”.
Dendi je neko ko se odlikuje stoičkim samopouzdanjem, njegovi stavovi i opaske su kratki, ali oštri i dosljedni.
Dendi dolazi iz srednje klase, a svojim odijevanjem i znanjem se probija u više krugove.
Istinski dendizam nikako se ne smije zaustaviti na spoljašnjoj pojavi; ona treba samo da upućuje na unutrašnju različitost.
Dendi se odlikuje velikim obrazovanjem i intelektualnom superiornošću.
Dendiji su često optuživani da od sebe stvaraju idole, a od svog estetskog hedonizma svoju religiju.
Paradoskalno, dendi prezire masu, ali je masa neophodna za postojanje dendija kao ono što treba šokirati. On ne postoji ako se ne suprotstavlja.
Dendi razvija skeptičku rezervisanost sa sve. Cinizam je forma intelektualnog dendizma.
Po Bodleru, kicoška spoljašnjost dendija treba da bude samo simbol intelektualne superiornosti njegovog duha.
Dendi se varkom uvlači u više aristokratske slojeve. Međutim, on je istinski predstavnik jedine prave aristokratije – aristokratije duha.
Dendi – to je onaj koji iznenađuje, a da nikada sam nije iznenađen.
Dendizam je na Novi kontinent stigao kroz zvuke džeza i Ficdžeraldov roman Veliki Getsbi.
Po Bodleru, dendi treba da živi i umre ispred ogledala.
Život jednog dendija, njegovo je najveće umjetničko delo.
Na kraju, mora se primijetiti da je i pored sveg pretjerivanja u zauzimanju poze i sve neprirodnosti dendijevog stava (sve prirodno je za dendija vulgarno – vrlina je neprirodna), dendizam ipak bio ozbiljna društvena pojava koja u današnje vrijeme, doduše, nema tu težinu koju je imala u vrijeme nastanka.
Ima nečeg buntovničkog i revolucionarnog u svakom dendiju. Doba u kom se dendizam javlja je doba aristikratije po krvnoj liniji i doba buržoazije, ljudi koji se identifikuju sa poslom kojim se bave i slijepo se pokoravaju građanskim vrijednostima i ustaljenoj hijerarhiji. Između njih su postojale gvozdene barijere koje je dendi uspio da prekorači.
Lijepo odjeven da bi se njegove riječi uzimale ozbiljno, obrazovan, da bi imao šta da kaže, i naoružan istančanim ukusom za sve oblike umjetnosti i mode, dendi se nametnuo višim slojevima ne kao jednak već kao onaj ko se slijedi i oponaša.
Preuzeto sa Jednostavno sasvim.
