Tata i bloger Džon Kinear podijelio je nekoliko roditeljskih “savjeta” koji su mu se prilično smučili… Da li su i vama?

Prije pet godina, kada smo moja supruga Stivi i ja saznali da ćemo postati roditelji, u moru savjeta koje smo dobijali, jedan se izdvojio, a glasio je:

“Sve roditeljske savjete uzimajte sa dozom rezerve. Svi misle da su eksperti. Prihvatajte samo ono što mislite da će vam biti od pomoći u zavisnosti od situacije u kojoj se nalazite.”

I tako smo učinili. Neki savjeti su nam pomogli i učinili da budemo bolji roditelji, dok smo sa ostalima postupali po principu – “na jedno uvo ušlo, na drugo izašlo”.

NE.

Moja djevojčica može da voli Dizni princeze i Zvončicu ako to želi. Naravno, uvijek smo se trudili da igračke ne budu profilisane. Trudili smo se da naša ćerka ne bude djevojčica tipično obučena u roze boju, ali nismo uspjeli. Ona voli roze. Želi da bude princeza. Želi da bude vila. Želi da ima čajanke. Naravno, na tim čajankama je ponekad prisutan i Betmen, ali ne toliko često koliko Elza, Zlatokosa i Ana

Ali, probali smo na neki drugi način da je usmjerimo na “dječačke” stvari. Recimo Zvončica. Zašto se ona zove baš tako? Pa zato što je ona u stvari vila “limenog zvona” (Tinker Bell. eng).

Zvončica skuplja različite djeliće iz okruženja i potom ih stavlja u mašinu koja čini mjesto u kome vile žive ljepšim i boljim. Zvončica je zapravo inženjer. Juče, dok smo gledali “Zvončicu i tajna krila” po 43. put, moja mala vila mi je prišla i pitala: “Tata, koja vila bi ti volio da budeš?” Za one koji možda ne znaju (što je nemoguće ukoliko imaju djevojčicu u porodici) postoji više različitih vila – brze vile, vodene vile itd…

Malo sam razmislio i odgovorio da bih volio da budem Zvončica.

“Zato što Zvončica ne vidi stvari onakvim kakve jesu, ona gleda u njih i vidi šta bi mogle da postanu”, bilo je moje objašnjenje koje joj je svidjelo.

Ne mogu da kontrolišem šta će moja ćerka voljeti, ali mogu da učim o tome, mogu da budem uključen u to, a ako se potrudim dovoljno, mogu iz tih stvari da izvučem i neke lekcije

Ne dajte djetetu da gleda DVD u prevozu

Ovo se isto odnosi i na igrice, poput tetrisa, telefona, ili bilo kakve zanimacije koja je tome slična.

Djeca bi trebalo da su uključena u spoljašnji svijet, trebalo bi da razgledaju prelijepe pejzaže i krajolike koji se smjenjuju u toku vožnje umjesto da su hipnotizovani blještećim svijetlom ekrana. Umjesto da im na telefonu uključimo bilo koju igricu, bolje je da se sa njima igramo “Na slovo, na slovo”.

Ali, vidite ovako, kada vozim porodični kombi moj fokus nije na dječjem razvoju, već na putu. Ne vozim predškolsku ustanovu, već auto. Kada stignemo do mora ili nacionalnog parka biće dovoljno vremena za duge šetnje i zanimljive činjenice o leptirima. Ukoliko je moja supruga sa nama, naravno da će moći da se igra zanimljivih igrica. Postoje razne igre koje uključuju crtanje i pjevanje, ali nakon 5-10 minuta ponovo će nam biti dosadno i “Ledeno kraljevstvo” će morati da stupi na snagu. 

Ne kupujte djeci brzu hranu

U našoj porodici ja sam kuvar. Ponosan sam na sva nevjerovatna jela od svježih namirnica, koja uvek na originalan način serviram. Kada moja ćerka ljudima kaže da joj je omiljena hrana čeri paradajz, pomalo narastem kao kvasac, ali sve dok ne spomene drugo omiljeno jelo, a to su mini rol viršle od lisnatog testa.

Naše večeri su uvijek nekako kratke i brze. Nakon što pokupim djecu iz obdaništa imam nekih 45 minuta da spremim večeru dok Stevi ne dođe kući. Mislim da se ovo dešava mnogim roditeljima, a ne samo meni. Tako da, nekad samo izvučem to lisnato testo i stavim u rernu. Ponekad, ako baš kasnim sa posla, samo svratim usput do Mekdonaldsa i pokupim večeru. 

Kontrolišite svoju djecu u javnosti

U redu, da. Trebalo bi kontrolisati djecu u javnosti. Ovaj savjet mi ne smeta i slažem se sa njim sve dok nije izgovoren u ovom kontekstu “Treba da učinite apsolutno sve kako bi djecu držali pod kontrolom i pritom da ne uradite ništa što bi ostavilo negativan utisak u javnosti.”

Da, u pravu ste. Trebalo bi. Ali u ovom trenutku to ne mogu. Naravno da ću da pokušam i, vjerujte mi, bilo kakvo ponašanje mog djeteta u javnosti meni mnogo više smeta nego vama. Znam da niko ne podnosi vrištanje, ali pomislite samo kako je mojim ušima. Shvatam koliko je to frustrirajuće. Ali znate li šta u tom trenutno bezizlaznom paklu situaciju čini (meni) još gorom? Vi. Ne samo da moram da se nosim sa vrištanjem mog pobjesnelog dvogodišnjaka, koga zapravo drma temper tantrum, već moram da se osjećam i posramljeno zbog svih tih vaših pogleda.

Vaše prevrtanje očima, uzdisanje i zahtjevi i molbe da “smirim svoje dijete” nisu ni od kakve pomoći.