Video
Uzgoj burmanske mačke započeo je 1930. godine kada je dr. Jozef Tomson (Joseph Thompson) iz San Franciska donio kući malu smeđu ženku mačke iz Mijanmara. Nazvao ju je Vong Mau (Wong Mau) i križao sa sijamskom mačkom. Kroz selektivan uzgoj izolovana je posebna tamnosmeđa boja ove mačke.
Burmanske mačke su iznenađujuće teške za svoju veličinu. Njihova krzna su kratka i pripijena te imaju vrlo svilenkastu teksturu. Gotovo im uopšte ne treba njega dlake, osim malo dnevnog maženja. Glas im je jako tanak i rijetko mijauču.
Ove mačke vrlo su privržene vlasnicima i nisu previše zahtjevne. Vole ljude i karakterom nalikuju na psa. Mogu se igrati donošenja loptice ili igračke. Vole blizinu vlasnika, tako da će iskoristiti svaku priliku da mu bude blizu, pratit će ga iz sobe u sobu, sjediti u krilu, uvlačiti se u krevet prije spavanja, itd.
Njihova prisutnost manje će smetati ljudima alergičnim na dlake.
Kao mačići vrlo su razigrani i živahni, a takve karakteristike zadržavaju i u odrasloj dobi. Pune su energije, ali nije ih preporučljivo puštati izvan stana ili dvorišta jer su jako znatiželjne i neustrašive te se lako mogu naći u opasnosti.
Postoje dva tipa burmanskih mačaka: američka koju karakteriziraju kompaktno tijelo, okrugla glava i okrugle oči te evropska za koju je karakteristično kompaktno, ali vitkije tijelo, glava u obliku kratkog tupog klina te specifičan oblik očiju – velike, ali ne potpuno okrugle.
Preporučeno
Prva priznata boja burmanske mačke bila je tamnosmeđa, a danas dolaze u plavoj, lila, čokoladnoj, crvenoj i krem. Budući da je jedna od rijetkih pasmina koje nemaju podlaku, njihova prisutnost manje će smetati ljudima alergičnim na dlake.
