Poznati glumac Sergej Trifunović oprostio se pismom od svog velikog prijatelja i kolege Nebojše Glogovca..

Nebojša i Sergej znali su da će upisati Akademiju..

“Zavjesa se ne spušta, već diže. Ja ću te zvati na svaku predstavu koju budem igrao. A ti ako budeš slobodan i raspoložen, ako budeš mogao i htio, ti dođi. Kako se već budeš osjećao, bez presije. I da: zaista bih volio da me ti sačekaš tamo, kad dođe moj čas. Niko drugi. Prvo ti. Ako budeš mogao i hteo naravno, bez presije. I znaš šta, Lobanja: srušićemo i to pravilo, dići ćemo ljestvicu: srešćemo se mlađi. Puno, puno mlađi”, stoji u pismu kojim se Sergej Trifunović pozdravio sa velikanom srpskog društva, Nebojšom Glogovcem.

Sergej je pismo koje je objavio Nedeljnik, započeo pričom o prvom susretu sa Nebojšom na Akademiji dramskih umetnosti, kad su polagali prijemni ispit.

“U toj gomilici goluždravaca, tražeći tu srodnu dušu, odmah se povežem sa jednim čičkavim crnomanjastim likom iz Pančeva. Studirao psihologiju dvije godine, ćele mu je prota, majka iz Nevesinja, kao i moja porijeklom. Brz, duhovit, prešarmantan, sitne pronicljive okice koje nekako postanu nevidljive kad mu se cijelo lice razvuče u osmijeh, pa se one tako nevidljive smiješe”,  prisetio se Sergej.

I Nebojša i Sergej znali su da će upisati Akademiju.

“Taj, čini mi se, takođe nema dilemu oko svog prijema u ovu ustanovu snova, i krije svoje čelično samopouzdanje da ne bi smetao tuđim strahovima. Divno, nisam sam. Prećutni sporazum o drugarstvu pada nekako odmah”, napisao je Trifunović.

Kače rezultate prijemnog na oglasnu tablu.

“Nastaje stampedo. Za stolom ostajemo samo ja i moj novi prijatelj, stariji neke tri godine od mene. Pogledamo se i kažemo u isto vrijeme: “Završimo pljugu…” smijeh. Završavamo šmekerski lagano tih pet, šest dimova, pogledamo se opet, bacimo kosku i kažemo, opet u isto vrijeme: “Ajmo.”, ističe Sergej njihovu povezanost.

POČINJU PREDAVANJA

“Centralna ličnost naše devetočlane klase otkrivala je je sloj po sloj svoje zamamne ličnosti unedogled, kao da im nije bilo kraja i svaki je bio uzbudljiviji i misteriozniji od prethodnog. Pronicljivi i do srži bezobrazan karakter koji kad bi vam zalepio dijagnozu ili presjek situacije, mogli biste samo da ućutite ili se iznesete iz prostorije”, napisao je glumac.

“Srčani fajter koji bi bez problema mogao da se zaleti na njih 20. Beskompromisni glasnogovornik svake situacije koji bi vam odmah skresao istinu u lice i betonirao je tu i odmah. Imali ste pravo samo da se ljutite. Najduhovitiji i najinteligentniji lik koga ste ikad vidjeli, onaj pored koga su svi htjeli da budu, onaj pored koga se uvijek valjate po podu od smijeha i smijete se sjutradan forama od sinoć. Onaj pored koga se osjećate bitnijim i jačim”, napisao je Sergej.

Sergej je Nebojšu nazvao “Zoran Radmilović našeg doba”.

“Nepotrebno je da kažem kako sam upijao svaki njegov gest u tim godinama, trudio se da uhvatim taj nevidljivi i nedokučivi način razmišljanja, učio od njega i vrlo svjesno ga imitirao. Imao sam priliku koju rijetko koji glumac na svijetu ima, da imam svog glumačkog idola tu pored sebe, na svojoj klasi”, piše Trifunović.

Pravo prijateljstvo

“Kakvi nam god lični odnosi u datom momentu bili, čuvali smo se pred drugima i nismo dali na ovog drugog. To je valjda bezuslovna ljubav i poštovanje”, ističe Sergej.

POSLJEDNJI SUSRET

“Posljednji slučajni susret prije samo nekoliko mjeseci, ispred Željezničke stanice. Poslije mnogo godina vidim taj osmjeh, miran i sladak, onaj kad okice postanu nevidljive i cijelo lice se smiješi. Naravno, na kratkom putu do pozorišta, razmišljam o njemu. Pomislim odjednom kako sam hteo da siđem sa motora i da ga zagrlim. Ajde, ne patetiši, srešćemo se”, kazao je sebi Sergej.

NAKON SAZNANJA

“Ne znam šta sam sve osjetio posljednjih dana. U tom redu plača, smijeha i opet plača i smijeha, osjetio sam da sam ostao sam: Bilo mi je žao što se nismo zagrlili. Što nismo stigli da se ispričamo. Dan nakon što je otišao imao sam predstavu “Voz” u Zvezdara teatru. Živ nisam bio kako ću usjpeti da se uopšte dovučem do pozorišta. Pokušavam da se skupim, boli me svaki dio tijela, perem zube i odjednom ga osjetim pored sebe. Ne baš pored sebe, negdje malo iznad, u kupatilu. Okrenem se i kažem: “Aj sa mnom na predstavu!” Pristaje na keca sa onim osmehom koji ozari cijelo lice i skuplja okice – pisao je Sergej Trifunović o jedinstvenom Nebojši Glogovcu.