Video
Na početku “Soneta 116” veliki Šekspir kaže da ne postoji razlog zašto se u braku ne bi spojila dva velika uma. I zaista, bez drame, neprestanih emocija i burnih preokreta, rodila se i trajala ljubav dva genija – Marije Skodovske i Pjera Kirija.
On je bio Francuz, rođen u imućnoj i obrazovanoj porodici, koja je na vrijeme prepoznala crtu genija. Sa 19 godina je diplomirao fiziku, a sa 36 postao univerzitetski profesor. Ona je došla iz siromašne, ali akademski napredne porodice sa dugom tradicijom u prosvjeti.
Na večeri kod zajedničkog prijatelja upoznala je studenta doktorskih studija Pjera Kirija. Opčinjen njenim intelektom, Pjer je preporučuje svom mentoru Anriju Bekerelu, koji joj predlaže istraživanje rude uranijuma. U istraživanju joj se ubrzo pridružuje i Pjer. Već sljedeće, 1895. godine, Marija se udaje za njega. Duboko posvećeni porodici i nauci, živjeli su život u dobrovoljnom siromaštvu i naporno radili. Njena doktorska istraživanja usmjerena na fenomen zračenja uranijuma bila su, doslovno, rudarski posao. U trošnoj šupi, uz pokvarenu peć pod krovom koji je prokišnjavao, Marija i Pjer su preradili preko 20 tona sirove rude uranijuma tragajući za zrnom elementa koji je uranijumu davao varijabilna radioaktivna svojstva. U julu 1898. godine uspijevaju da dešifruju djelić enigme otkrićem polonijuma, novog hemijskog elementa koji je dobio ime po Marijinoj domovini. U decembru iste godine otkrivaju male količine još jednog novog elementa s intenzitetom radijacije višestruko većim od uranijuma. Nazivaju ga radijum.
FOTO: Wikipedia
Novi element nije imao boju na dnevnom svjetlu. Otišli su kući, popili čaj, uspavali kćerkicu, zamolili Pjerovog oca da je pričuva i vratili se u svoju šupu. Radijum je u mraku svijetlio kao božićna jelka. Njegova svojstva su bila natprirodna, njegovi zraci su probijali i najneprozirnije materijale. Za samo jedan sat je proizvodio količinu toplote sposobnu da otopi led iste težine i održavao svoju temperaturu za deset stepeni višu od temperature okruženja. Bio je zarazan, sve što bi došlo u dodir s njim postajalo bi radioaktivno. Jeo je tumore. Interesovanje donosi novac. Patentiranje metode izdvajanja radijuma je tada moglo da omogući finansijski komfor i njima i njihovim potomcima. Pjer je o tome razgovarao s Marijom. Kategorički je odbila. Znanje nije svojina, ono pripada cijelom svijetu.
U Francuskoj nisu bili naročito priznati, ali su se nizale svjetske nagrade i priznanja. Primali su ih sa dostojanstvenim mirom, prisustvujući gala večerima u svojoj svakodnevnoj, iznošenoj odjeći. On je bio naučnik kome se praštala modna ekscentričnost, nju su osuđivali zbog odsustva zainteresovanosti za modu, pomanjkanja ženstvenosti i ljupkosti.
Na jednom svečanom prijemu Pjer joj je šapnuo:
“Šta misliš, koliko bi laboratorija od one dijamantske ogrlice moglo da se napravi?”
U tom pravcu su se kretali svi njihovi snovi o materijalnom. Sve se promijenilo 1903. godine. Marija je postala prva žena na svijetu koja je odbranila doktorat iz fizike. Iste godine su ona, Pjer Kiri i Anri Bekerel dobili Nobelovu nagradu. On je dobio katedru na Sorboni i laboratoriju Kiri, u kojoj je istraživanja vodila Marija. Tragedija se desila ubrzo, već 1906. godine. Vraćajući se iz laboratorije, Pjer je sa smrskanom lobanjom završio pod točkovima konjske zaprege.
Preporučeno
FOTO: Wikipedia
Marija se s tugom borila tiho i nenametljivo. Dugo je čuvala njegovu krvavu odjeću, ne mogavši da se rastane od tragova posljednjih trenutaka njegovog postojanja. Usmjeravala je kćerke na put nauke, vodila brigu o Pjerovom ocu i sama nastavila da radi. Marijina i Pjerova starija kćerka Irena Žolio Kiri postala je izuzetan akademik i dobitnik Nobelove nagrade iz hemije za sintezu novih radioaktivnih elemenata 1935. godine. Marija Kiri je imenovana za načelnicu Odjeljenja za fiziku na Sorboni, naslijedivši Pjera na tom mjestu. Njeno prvo predavanje je izazvalo toliko interesovanje da su ga mnogi studenti slušali i iz hodnika. Nastavila je da predaje od teme na kojoj je Pjer stao. Druga Nobelova nagrada je došla 1911. godine, pred rat. Tokom rata postaje šef vojne medicinske komore, koja je uspostavila prve rendgenske stanice. Sama je vozila auto s mobilnim rendgenom i obučavala ljekare u hirurškim ambulantama da ga koriste. Hirurzi su dobili neprocjenjivu pomoć u lociranju šrapnela unutar tijela ranjenika.
Pod Marijinim nadzorom vršena su ispitivanja liječenja raka pomoću radioaktivnosti i osnovana nova grana hemije – radiohemija. Nakon rata, 1925. godine, ona pomaže otvaranje Varšavskog instituta za radijum u Poljskoj. Marija je umrla u Francuskoj 1934. godine od aplastične anemije. Nema sumnje da je oboljenje bilo posljedica izlaganja radijaciji, o čijim se štetnim efektima još nedovoljno znalo. Cjevčice radioaktivnih izotopa su joj uvijek bile u džepovima, a malo radijumovih soli na stočiću pored kreveta, da joj svijetle u mraku, renose Nezavisne.
Sahranjena je pored Pjera.
