Video
Jedan od omiljenih srpskih glumaca Vlasta Velisavljević je tokom višedecenijske karijere “kupio” domaću javnost vanvremenskim ulogama, ali i intervjuima u kojima je otkrivao detalje svog teškog života.
Vlasta je nedavno odigrao ulogu vladike u seriji “Aleksandar od Jugoslavije”, a interesantno je da je čuveni glumac bio na sahrani kralja Aleksandra, koji je ubijen kad je Vlasta imao sedam godina. To je pamtio kao jedan od najupečatljivijih trenutaka u djetinjstvu.
— Pamtim to po Knez Mihailovoj ulici. Ja sam neposredno prije toga bio operisan od slijepog crijeva u Dečanskoj ulici. Tu sam bio u klinici Svetog Vasilija Ostroškog. Pitali su me jednom da li sam nekada plakao, rekao sam da sam plakao kada sam bio mali, kada su ubili kralja Aleksandra. To je za mene, kao za dijete bilo strašno, ubiti kralja. Ja sam išao u njegovu osnovnu školu, škola “Kralja Aleksandra”. Meni je to bilo strašno onda. Svi su plakali i žalili kralja, bilo je sve u crnom. Pamtim sahranu. Mene su podigli roditelji i držao sam se za ogradu kako bih video sahranu, gledao sam sa visine. Vidio sam tad i Geringa, kraljicu Mariju, sinove njegove – Tomislava, Andreja i Petra i sve ove koji su došli na sahranu — ispričao je on.
Glumac je imao teško djetinjstvo, a jednom prilikom je ispričao kako je prvi novac zaradio kada je prodavao “Politiku” na ulici. Ubrzo je, međutim, počeo rat…Imao je samo 17 godina kada je završio u logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Vlasta je sa porodicom je na početku rata živio u Beogradu, a kako je u to vrijeme vladala velika glad, bio je prinuđen da sa svojim drugarima krade jabuke koje su Njemci slali svojim vojnicima na Istočnom frontu.
Njemci su ih 1943. godine uhvatili i poslali u koncentracioni logor, a glumac je tada imao samo 17 godina.
— Spaslo me je to što sam bio mlad i zdrav jer su me, umjesto da me pošalju u gasnu komoru, nacisti koristili kao radnu snagu u fabrici granata i oružja u Dortmundu. Jedan od majstora u toj fabrici uzeo me je za svog pomoćnika. Dao mi je njemačku propusnicu, koja mi je, kad sam već pobjegao iz logora, pomogla da se preko Minhena najprije dočepam Zagreba, a onda Zemuna i Beograda — ispričao je Vlasta u jednom intervjuu.
Glumom je počeo da se bavi još kao dvanaestogodišnjak, 1938. godine, na sceni Manježa, Narodnog pozorišta u Beogradu, a u svojoj karijeri je ostvario oko 350 uloga u pozorištu, na filmu, i televiziji. Akademiju pozorišnih umetnosti je upisao 1948. godine, a kasnije je diplomirao u klasi Mate Miloševića. Studirao je s Oliverom Marković, Đuzom Stojiljkovićem, Predragom Lakovićem i Mihailom Viktorovićem.
Na trećoj godini studija je uhapšen i odveden najprije u zatvor na Banjici, a potom i na Goli otok jer su, navodno, kod njega pronađene tada zabranjene ruske knjige, gdje je proveo tri godine.
— Neću zaboraviti tu čuvenu ćeliju 17a na Banjici iz koje su me poslali na Goli otok. Bio je to najperfidniji mogući zatvor sa svim sredstvima za mučenje ljudi, a jedna od njih je bila i ta ćelija. Mala, uska, ne možeš da se ispraviš. Dijelio sam je sa ocem Voje Brajovića, Vukotom, koji je bio vojno lice i izjasnio se za Sovjetski Savez — ispričao je glumac svojevremeno.
Prema glumčevim riječima, nije želio da izda kuma, koji je bio pukovnik Jugoslovenske armije, a kojeg su optuživali da je staljinista. Kada je u Srbiji donijet zakon o rehabilitaciji, Vlasta je podnio zahtjev, te je rehabilitovan kao zatočenik Golog otoka.
Dok je on boravio na Golom otoku, na njegovu ženu su vršili pritisak da ga se odrekne. Ona je to i uradila, preudala se i otišla u Ameriku.
— Na moju su ženu tih godina vršili pritisak da me se odrekne. I odrekla me se. Ali me je i čekala, misleći da ću razumjeti i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Kako da nastavimo? To ne može. Nisam htio da joj oprostim.
Vlasta se ženio tri puta i tvrdio je da mu je treći brak “najslađi” i da je njegova žena ta koja “drži brak”.
Prije nekoliko godina onkolog mu je dijagnostikovao opaku bolest, ali je on odbio zračenje i zatražio mišljenje drugog ljekara. Tu ga je sačekalo pozitivno iznenađenje.
— Odbio sam, nisam htio da se zračim. Poslije silnog ubeđivanja s tim mladim doktorom, na kraju sam ipak pristao da sjutradan dođem na još jedan pregled. Sljedećeg jutra, tu u hodniku, naletio sam na njegovog starijeg kolegu, ljekara koji me je prepoznao s televizije. Popričali smo, pregledao me je, pogledao nalaz skenera… Vidim, čudi se čovjek. Pozvao je kolegu, onda i neku doktorku. “Pa, vi nemate ništa!”, rekao mi je — ispričao je Vlasta u jednom intervjuu.
Zbog toga što je bio u zatvoru svojevremeno mu je bilo zabranjeno i da glumi u pozorištu.
— Nerado govorim o tome. Bio sam mlad, ali uvjek sam imao šansu. I kada sam doživio to što sam doživio, opet sam mogao da počnem ponovo. U Beogradu nisam mogao da uđem u pozorišta, a ne da igram. Mogao sam uz pomoć dobrih ljudi, koji su mi otvorili mogućnost da odem u Mostar, da tamo budem u divnom pozorištu, koje je angažovalo najbolje reditelje u staroj Jugoslaviji. Tu sam doživio nešto što ne bih mogao u Beogradu. Za sav taj doživljaj sam bio malo bogatiji. To je bila ozbiljna država, nema pardona. Ljudi su vjerovali u to što su radili i ja to razumijem. Ja sam bio malo drugačiji. Bio sam malo protestant.
Sarađivao je sa brojnim rediteljima, a njegove replike prepričavaju se među svim generacijama. Mlađi su ga zapamtili po ulozi baba Nate u filmu “Mala noćna muzika”, oni koji su odrastali devedesetih su ga obožavali kao “Baku žvaku”, a ljubitelji pozorišta pamtiće Vlastu po tome što je više od 1.600 puta sa kolegama na sceni JDP-a igrao predstavu “Buba u uhu”. Ipak, najširu popularnost stekao je ulogom magistra Đorđevića u seriji “Bolji život”.
Preporučeno
Bio je doživotni počasni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu i ostao jedan od naših najvoljenijih glumaca.
