Video
Jedna od najvećih kontroverzi koja prati učešće nacionalnog tima na Svjetskim prvenstvima vezana je za Mundijal odigran 1974. godine u Njemačkoj.
Možda bi Jugoslavija bolje prošla na Svjetskom prvenstvu u Nemačkoj 1974. da nije bilo Josipa Broza! Tito je, prema tvrdnji novinara hrvatskog Jutarnjeg lista Tomislava Židaka, prodao utakmicu s domaćinom za čak 700 miliona maraka.
“Plavi” su 26. juna 1974, u okviru grupe B, igrali s domaćinima i glatko su poraženi, golovima Brajtnera i Milera, sa 2:0.
Jugoslavija je na 10. Mundijalu važila za odličan tim koji je mogao daleko da dogura. Ali, posle remija s Brazilom (0:0) i rasturanja Zaira (9:0), izabranici Miljana Miljanića poklekli su pred „pancerima“.
A samo 24 sata ranije Tito je prvi put u životu posjetio Njemačku, u namjeri da izvuče kredit od 700 miliona maraka, kojim je trebalo da se izbjegne bankrot tadašnjeg samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji, a maršal je dan pijre meča sa Njemačkom priredio prijem u Diseldorfu u hotelu “Park” na kom su bili i tadašnji reprezentativci.
Kredit nikad nije vraćen i postavlja se pitanje da li je to cijena fudbalskog poraza “plavih” kojom je omogućeno legendarnoj njemačkoj generaciji Bekenbauera, Gerda Milera, Majera, Brajtnera i ostalih da se popnu na svjetski tron.
“Posle poraza pukla je priča da je utakmica bila namještena, da smo je prodali za kredit koji nam je dao njemački kancelar, da je Njemačka kupila titulu svjetskog šampiona, da nikad nismo vratili tih 700 miliona maraka…Ne znam, jednostavno nismo igrali dobro, a i iznutra smo bili truli”, evocira uspomene legendarni golman Jugoslavije Enver Marić.
Marić kaže da je u reprezentaciji atmosfera bila očajna, a svemu je kumovao novac.
“To su izazvali ‘Puma’ i ‘Adidas’. ‘Puma’ je nudila bogate ugovore ako promijenite kopačke, pa smo tako Dragan Džajić i ja dobili 20.000 maraka što smo obuli njihove kopačke. Zatim, premije za plasman na SP, koje su iznosile tada vrlo značajnih 15.000 maraka, fudbalski savez nije želio da isplati. Atmosfera je bila grozna, tim se raspadao“, otkrio je Marić.
Tadašnji poslovođa plavih, Zvezdina „desetka“ Jovan Kule Aćimović, kaže da su meču prethodila dva neobična događaja koja su išla na ruku domaćoj ekipi, a bili su protiv interesa jugoslovenske selekcije.
{youtube}F7f6KxvNROw{/youtube}
“Posjeta Tita je načisto poremetila pripremu za meč. Da je bio neko drugi, to bi bilo neprihvatljivo, ali radilo se o Titu …”, prisjećao se svojevremeno Aćimović u ispovijesti za Kurir.
“Na dan utakmice. Odveli su nas u rezidenciju našeg poslanstva u Diseldorfu i tamo smo dva sata čekali Tita da bismo se pozdravili s njim. Zamislite kako je bilo igračima koji su imali utvrđen način pripreme za mečeve da od 11 prije podne do jedan sat po podne stoje i čekaju, a u tri sata igraju odlučujući meč. Pričaš sa saigračima, šta drugo da radiš? Gunđali smo sebi u bradu, nervirali se što se gomila Titovih poltrona vrzma oko nas i čeka da ubere neki poen za sebe, a najmanje su brinuli o reprezentaciji. Onda se i Tito pojavio, pozdravio nas i završila se priča”.
Da li je postojalo nešto što je još bilo sumnjivo u toj utakmici, kao što tvrdi Hrvat Ivan Buljan?
“Nisam mogao da razumijem jedino odluku selektora Miljanića da u tim stavi Dražena Mužinića, a da na klupi ostavi Blekija Bogićevića, koji je bio siguran na lopti. Mužinićeva uloga je bila nova za njega, isto kao da su mene postavili na poziciju centarhalfa. Mogao bih ja da budem štoper na meču s Dorćolom, ali ne bi to bilo rešenje za ozbiljne i velike utakmice”.
Preporučeno
Izvor: Kurir
