Video
Aleksandar Lekso Saičić rodio se u malom beranskom naselju Vinicka 5. avgusta 1873. i ušao u legendu zahvaljujući nevjerovatnom umijeću rukovanja sabljom kojom je u dvoboju pobijedio japanskog samuraja.
Preporučeno
Još u ranoj mladosti, Lekso Saičić je pokazivao izvanrednu spretnost i brzinu pokreta, pa se tako priča da je jednom prilikom na Cetinju u dvoboju ponizio svog učitelja mačevanja i izbio mu oružje iz ruke, nakon čega je ovaj pobjegao. Isto tako je odgovorio na zadirkivanje svog brata Mila, komandanta Donjovasojevićke brigade, kom je štapom izbio mač iz ruke, dokazavši da mu nije potrebno ubojito oružje da bi pokazao svoje sposobnosti.
Lekso Saičić je osnovnu školu učio na Cetinju, gdje je krenuo i u gimnaziju, koju je nastavio u Dubrovniku. Zatim prelazi u Beograd gdje je stupio u Pješadijsku podoficirsku školu poslije čega se vraća u domovinu gdje biva postavljen za ađutanta Vasojevićke brigade i tamo provodi tri godine. Želeći da se usavrši, on potom odlazi u Istanbul i tamo stupa u tursku vojsku kao poručnik carske garde. Prateći razvoj političkih prilika na Dalekom istoku, Aleksandar je naslutio da bi tamo mogao da bukne rat, pa odlučuje da napusti carsku vojsku i pređe u Mandžuriju, stupivši u rusku vojsku sa činom poručnika. Te 1904. izbio je rat između Rusije i Japana za prevlast nad Mandžurijom i Korejom, a u krvavim borbama između dva carstva, Lekso je ranjavan čak tri puta. Međutim, ove rane ga nisu pokolebale i on od borbe nije odustajao.
U blizini Vladivostoka, kad su se dvije vojske našle u blizini, japanski komandant je od ruskog tražio jednog junaka koji će izaći na megdan japanskom megdandžiji. Ruski komandant je svojoj vojsci saopštio šta se od njega traži, a među prvima istupi Lekso Saičić koji je zatražio konja i dobru sablju. Dva ratnika su se srela i dvoboj je odmah počeo. Vojske su pažljivo, sa udaljenosti slušale zveket sablji koje su odbijale udarce. Japanski samuraj mahnuo je sabljom i zasjekao Leksa po čelu i potekla je krv. Još nesvjestan toga, Lekso munjevitom brzinom zamahnu sabljom i presječe japanskog junaka, nakon čega je ovaj pao na zemlju.
Ovom pobjedom nanijet je težak moralni poraz japanskoj vojsci. Lekso Saičić odao je poštu poginulom japanskom vojniku, a zatim je pozdravio komandanta i rekao da je ispunio zadatak. On je za svoje junaštvo unaprijeđen u čin kapetana i kao takav komandovao jednim konjičkim eskadronom. Njegova prsa okićena su brojnim odlikovanjima, a ruska vlada mu je odredila godišnje četrdeset napoleona u zlatu.
Nakon rata, on se vratio u domovinu gdje se oženio i dobio sina. Oko 1910. godine, na Cetinju se zapalio kraljev dvor, a vatra je zahvatila cio donji sprat. Na dvoru su čuvane mnoge dragocjenosti koje je kralj dobijao od državnika širom svijeta, ali niko se nije usudio da ode i spasi vrijedne predmete. Lekso je uletio kroz onu vatru, popeo se na gornji sprat i pokupio one dragocjenosti koje je izbacivao kroz prozor. Vidjevši da ne može da siđe niz stepenice, on je odlučio da iskoči. Prilikom pada povrijedio je oba bubrega i preminuo u bolnici Danilo I, 7. aprila 1911, u 38. godini.
Leksov sin jedinac, Vladimir Saičić, bavio se pisanjem. Uoči Drugog svjetskog rata, list Zeta ga je poslao da izvještava čitaoce sa etiopskig ratišta, međutim on tamo nikad nije stigao. Usput se teško razbolio i u aprilu 1941. umire u Peći u 32. godini, čime se ugasilo ognjište porodice Saičić.
