Mlađi sin Andrija (24) prvi put je otvorio dušu za medije posle teškog perioda i otkrio kako je izgledalo njegovo druženje sa ocem. 

“Dobro sam, moram da nastavim dalje, zbog oca najviše. Mi smo imali neki poseban odnos. S obzirom na to sam ja odrastao sa razvedenim roditeljima, otac i ja smo se viđali jedanput-dvaput nedjeljno kada sam bio mali, i imam baš lijepe uspomene. Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste to što sam ocu uvjek bio prioritet. Uvjek je viđanje sa mnom bilo prioritet. Pored profesionalnih obaveza koje je imao, on je uvjek sve kombinovao tako da može da se vidi sa mnom.

Nismo propuštali Partizanove utakmice, to je bilo neko naše druženje. On je sve uradio da bih ja bio dobar čovjek, a onda i sportista. Dosta sam se povređivao, i moj otac je, kako za sport, tako i za moj život, bio tu za mene. Ostala je žal što nismo ostvarili ciljeve koje smo imali u vezi sa mojom sportskom karijerom. Bio je predan otac. Kada god su mu to dozvoljavali koncerti, on me je pratio i po Srbiji i po Evropi. Iako sam dijete razvedenih roditelja, nikad mi ništa nije nedostajalo. Njemu je jedina želja bila da postanem dobar čovjek i da me izvede na pravi put“, rekao je Andrija, a potom se prisetio detinjstva. 

“Kada sam bio mali, odlazili smo do Kalenić pijace, i naši susreti su trajali po tri-četiri sata. Dragoljub je bio toliko dobar čovjek koji je nesebično davao sebe i imao vremena da sa svakim popriča i da svakom pruži savjet. Mene je to nerviralo kada sam bio mali, jer je to bilo vrijeme za nas. Sada, što sam stariji, sve to shvatam. On je bio filantrop, i ponosan sam na njega. Tek sada, poslije svega što se desilo, shvatam ko je on bio. Nikada nisam čuo da neko za njega ima ružnu riječ da kaže. Sve njegove kolege iz zemalja bivše Jugoslavije su mi se javile, svi su tu za mene, ponudili su mi pomoć… To se nikada nije dovodilo u pitanje.”

Andrija je, zapravo, uz oca zavoleo rukomet. Vježbali su kroz igru, a najdraži poklon koji je dobio od njega bio je rukometni dres.

“Pošto sam se bavio rukometom, dobio sam dres Barselone, kada sam tek počeo da se bavim sportom. To nikada neću zaboraviti, i to nas je i povezalo. Zbog njega sam počeo da treniram rukomet, pošto smo ga igrali kod kuće kada sam dolazio kod njega. On je od vunenih čarapa pravio loptu i tako smo se igrali, tako sam i zavolio ono čime se danas bavim.”

Andrija je za oca uvjek bio tu, kao i on za njega, a otkrio je da se Dragoljub veoma pazio tokom korone i bio jedan od rijetkih koji se pridržavao svih epidemioloških mera.

“Od početka pandemije on se povukao. Ipak je imao godine i plašio se, pa se pridržavao svih mjera. Bio sam uz njega i pomagao kad god sam mogao, ali on i ja smo gledali da što manje imamo bliski kontakt zbog korone. I zato mi je krivo, jer je on bio jedan od rijetkih koji se pridržavao svih mjera od prvog dana, i na kraju je ovako završio. On je bio čovjek koji nije imao nikakva hronična oboljenja, sa 69 godina imao je više energije nego mojih pet drugara od po 25 godina. Ja sam mu pomagao oko gradnje u fizičkim poslovima i transportu, ipak sam ja snažniji, a to sa voćem i cvijećem je bilo njegovo, tu je on našao mir na selu“, prisjetio se Đuričičev sin.

Mladi rukometaš ispričao je da u posljednje vrijeme često sanja oca, za kojeg je bio mnogo vezan, a sebi je dao obećanje posle njegove smrti.

“Lagao bih ako bih rekao da ga nisam sanjao, ali to je normalno, kada izgubite nekog najdražeg i najbliskijeg, kada to niste očekivali. To je nešto sa čim moraš da nastaviš da živiš, i znam da bi on bio najponosniji na mene ako bih sve uradio onako kako je on htio. To je nešto između mene i njega. Znam koje su sve njegove želje bile za mene, a ja ću dati sve od sebe i on će me pratiti odnekle“, rekao je Andrija, a potom nam priznao da li je tražio od oca savjete kada je riječ o djevojkama.

“Nisam mu se povjeravao, ali je on nevjerovatno lako nalazio kontakt sa mojim djevojkama, lakše nego što smo on i ja razmenjivali mišljenja i iskustva. Bio je uz mene u svakom smislu”, zaključio je.

Dragoljub Đuričić sahranjen je 18. marta na Novom groblju u Beogradu. Ispraćen je uz bubnjeve, koje je svirao još od mladosti i bio majstor na njima.