Video
Moja ljubavna veza sa Toskanom traje još od studentskih dana u Urbinu, srednjovekovnom gradiću u kojem je rođen veliki slikar Rafaelo Santi i koji su mnogi evropski intelektualci zapamtili jer je tamo održan seminar o umjetnosti zavođenja. Poslije sam se više puta igrala u toskanskim dvorištima, divila se brdima koja su izgledala kao da ih je neko upravo istresao iz kalupa za kolače, obožavala male trgove na kojima se mogla sresti samo lokalna ekipa, čiji sam dijalekt jedva uspijevala da razumem, birala isključivo prašnjave puteve što vode u nepoznatu avanturu sa čempresima, savladala mnoge istorijske spomenike i prešpartala crkve i galerije Firence i Sijene.
Lijek za slomljeno srce
Obična italijanska sela mogu djelovati jadno samo površnom i nepažljivom oku. U jednom takvom sam obišla i pisca Umberta Eka, koji se u svojoj kući, preuređenom starom manastiru u Monte Čerinjoneu, oporavljao od obilne porcije vrganja, iz svoje najdraže birtije, začinjene tolikom količinom bijelog luka da je završio na operacionom stolu.
A da aćeto balzamiko liječi čak i slomljeno srce, naučila me je moja cimerka Franka, s kojom sam u Urbinu dijelila kulinarska iskustva. “Odlijepila” je na naš sutlijaš, a ja sam jedva čekala ponedjeljak, kada smo se autobusom vozile u njen rodni Ferminjano. Bila je to poznata filmska scena: čitava ta bučna radnička porodica sedjela je u trpezariji njene majke domaćice, koja je revnosno poslovala oko šporeta.
Čulna percepcija ukusa zatitrala je kada je iz rerne izvadila ogromni pleh sa zapečenim artičokama. Bosonogi luksuz Nekad sam bila spremna i na pravu raskoš. “Ovo sunce baš košta mnogo love”, dobacio je neko iz društva dok smo tražili slobodan sto na terasi toskanskog raja, šminkerskog Pelikana, italijanske verzije Eden Roka.
“Ova uvala, smještena između neba i mora, stvorena je za bosonogi luksuz”, stiglo je objašnjenje barmena Rikarda, uz povjerljivu intrigu kako je to skriveno mjesto 1969. svečano otvorio Čarli Čaplin. Još mu nije istekao rok trajanja. Hotel je izgrađen sredinom šezdesetih, kao ljubavno gnijezdo bogate nasljednice Patricije i zgodnog pilota RAF-a, u koga se zaljubila ugledavši njegovu fotografiju u novinama.
Pošto je uspjela da ga osvoji na nekoj igranci u Kaliforniji, odlučili su da kupe zemlju od porodice Borgeze i naprave kuću u kojoj će se dobro zabavljati s prijateljima. Tako je vila-uspomena sa pet zvjezdica postala famozni “Il Pellicano”, po gradiću Pelikan Pointu gdje su se ljubavnici upoznali. Patricija je bila očaravajuća domaćica, dok se Majkl, inače pravi kozer, ponašao kao glavni urednik šanka. Društvo su im pravili Đani Anjeli, Emilio Puči, Henri Fonda, Brit Ekland i svi džetseteri tog doba.
Pakleni meni
Utvrđeni gradić od pet hiljada stanovnika, na četrdesetak kilometara od zanosne Sijene, po mnogima najljepšeg grada u Toskani, postao je ne samo poznat nego i bogat zahvaljujući čuvenom vinu brunello, jednom od najcjenjenijih italijanskih vina na planeti. Za njegovu dragocjenu formulu zaslužan je Feručio Santi, koji je 1888. došao na ideju da izostavi sortu grožđa koja se koristila za antologijski chianti.
Nisam preskočila ni umjetničko blago: poslije šetnje živopisnim trgom i penjanja na tvrđavu, večerala sam u osteriji simpatičnog imena “Kralj mrlja”. Gazda Antonio, koji je izgledao kao da je došao pravo iz filma o Ameliji Pulen, dokusurio me je paklenim menijem svoje žene Roberte u ulozi chefa tajne kuhinje.
Vojvoda u žutom džemperu Kuća vojvode Amadea d’Aoste nalazi se u seocetu Boro, petnaestak kilometara od Areca, i na prvi pogled uopšte ne liči na posjed nekog razmaženog princa. U prvom trenutku nisam znala na koja vrata da zakucam ili zazvonim. Činilo mi se da bi mi svaka kvaka ostala u ruci. Međutim, bajkovito zdanje vojvode D’Aoste samo je glumilo zapuštenost, zanemarenost i duh jednog zaboravljenog vremena. Ubrzo se iza ćoška pojavila stroga, bijela, uštirkana livreja vjernog porodičnog sluge, devedesetogodišnjeg Otavija, koji me je strogim pogledom pitao koga treba da najavi.
Našla sam se u udobnom salonu sa fotografijama sa svih evropskih dvorova, porodičnim portretima u ulju, knjigama i cvjetnim presvlakama, očekujući da mi se pridruži bledunjavi plemić u svilenom kućnom ogrtaču, umoran, lijen i pospan od svega što mu se dogodilo ili što tek treba da mu se desi. Umjesto toga, čula sam vojvodu kako gotovo dotrčava u lakim antilopskim mokasinama i sportskom žutom džemperu.
Hedonistički štimung
Divno imanje Borgo dela Melijana u seocetu Pilo mi je već nekoliko godina druga kuća. Dobro, ne baš druga, jer najviše volim onu s brojem 11, ali njegov vlasnik Đulijano Bensi je baš znao šta radi. Upoznala sam ga kao tolikog zaljubljenika u oldtajmere da je “ferarija” iz 1956. držao u dnevnoj sobi kuće u Firenci.
Sa svakog prozora ovog udobnog rizorta puca pogled na San Điminjano, i zvanično najljepše selo na svijetu. Priznajem, obišla sam ga samo jednom. Malo turizma nikog nije ubilo (osim u doba korone). U normalnim vremenima turista ima više nego stanovnika u cijeloj regiji.
Zato je najbolje zakucati se u neko seoce sa šest kuća i praviti se da ste rođeni s tom čarobnom prirodom. Moje srce osvojili su Montajone i San Vivaldo, gdje će vas sačekati, zabaviti i nahraniti raspoloženi Andrea, Bregovićev veliki fan i majstor hedonističkog štimunga. Čim se okrenuo, ukrala sam mu recept za špagete sa sušenim paradajzom, čilijem, pelatom i kaparima.
Preporučeno
Autor: Duška Jovanić
Foto: guliver/getty
