Posebno se prvorođena djeca često karakterišu kao odgovorne osobe sa „tip A“ ličnostima, koje su sklone preuzimanju liderskih uloga u porodici i u životu. Biti najstariji brat ili sestra može imati svoje prednosti, ali takođe može predstavljati teret. A sve je ukorijenjeno u vaspitanju.

„Definisala bih ‘sindrom najstarijeg deteta’ kao pritisak koji najstarije djete oseća da ispuni visoka očekivanja postavljena pred njega, kao i stres koji dolazi iz osjećaja da mora da bude savršen uzor mlađoj braći i sestrama“, kaže Nikolet Leanza, licencirana profesionalna klinička savjetnica i terapeutkinja u LifeStance Health.

Osobine najstarije dece

Ne postoje stroga pravila o tome kakva su najstarija djeca, a istraživači nisu došli do jasnih zaključaka o tome koje ih osobine karakterišu, osim činjenice da obično postižu nešto bolje rezultate na testovima inteligencije u poređenju sa mlađom braćom i sestrama.

Prema Brendi Smit, doktorki psihologije i licenciranoj psihološkinji iz Birmingema, neke od osobina koje se često povezuju sa prvorođenom djecom uključuju:

• Duboko ukorenjen osjećaj odgovornosti—nekada samo prema porodici i braći i sestrama, ali često i prema drugima ili različitim situacijama
• Konstantna težnja ka perfekcionizmu
• Osjećaj obaveze da ispune očekivanja drugih, naročito roditelja
• Prirodna sklonost ka liderskim ulogama
• Često opisana kao poslušna i sklona poštovanju pravila
• Ambiciozna ličnost orijentisana na visoka postignuća
• Često pokazuju osobine „tip A“ ličnosti, uključujući kompetitivnost i nestrpljivost

Iako se osobine kao što su perfekcionizam, ambicioznost i tvrdoglavost često pripisuju najstarijoj deci, one ih ne opisuju uvijek tačno, napominje Leanza. Štaviše, mnogi prvorođeni osjećaju teret očekivanja koja su im nametnuta.

Povezani članci

Društvo

Mišljenje stručnjaka: Djecu naučiti da prepoznaju prve znake nasilja

Život

Da li su slušalice loše za zdravlje vašeg djeteta?

Društvo

Policajci da čuvaju škole, država mora reagovati

Uticaj sindroma najstarijeg deteta na razvoj

Mnoge teorije o razvoju najstarije djece zasnovane su na ideji da ova djeca u ranom djetinjstvu često imaju nepodjeljenu pažnju roditelja, što može povećati vjerovatnoću da ranije dostignu razvojne prekretnice, naročito one vezane za inteligenciju i akademska postignuća.

Istraživanja su pokazala:

• Studije su otkrile da prvorođena djeca imaju prednost u kognitivnom razvoju oko četvrte godine, uključujući verbalni razvoj, perceptivno-performansne sposobnosti i kvantitativne vještine (manipulacija brojevima).
• Postoje dokazi da prvorođeni imaju malu prednost kada su u pitanju rani čitalački i pismeni razvoj.
• Ograničeni dokazi ukazuju na to da najstarija djeca mogu imati blagu prednost u matematičkim sposobnostima, naročito u predškolskom uzrastu.

Biti najstarije djete može takođe uticati na emocionalni razvoj i samosvjest, kaže Leanza. „Na primjer, mogu brže sazreti zbog preuzimanja većih odgovornosti u domaćinstvu ili mogu postati ‘roditeljizovani’ (preuzeti roditeljsku ulogu), posebno ako postoji samo jedan roditelj ili ako oba roditelja rade“, objašnjava ona.

Ovaj pritisak može dovesti do toga da najstarije djete ima poteškoće u pronalaženju identiteta izvan svoje uloge u porodici. Jedan od ključnih aspekata zdravog razvoja jeste mogućnost individualizacije izvan porodice, a djeca koja preuzimaju roditeljsku ulogu često imaju poteškoća u postizanju toga, što može usporiti njihov normalan razvoj.

Kako redoslijed rođenja utiče na ličnost

Dokazi o tome kako redoslijed rođenja utiče na ličnost nisu jasni i zaključci nisu konačni.

Australijski ljekar i psihoanalitičar Alfred Adler često se smatra začetnikom teorije o uticaju redoslijeda rođenja na ličnost. Adlerova teorija tvrdi da i najstarija i najmlađa djeca doživljavaju neurozu uslijed potrebe za uspjehom i dominacijom u porodici, dok djeca rođena u sredini imaju opuštenije ličnosti i sklonost ka buntovništvu.

Međutim, dokazi koji podržavaju ove tvrdnje su oskudni i nisu uvijek doslijedni. Na primjer, studija iz 2015. godine objavljena u časopisu Journal of Research in Personality pokazala je da su najstarija djeca generalno savjesnija, društvenija i prijatnija od mlađe braće i sestara. Međutim, razlika u osobinama ličnosti između prvorođenih i mlađih bila je „zanemarljivo mala“, prema riječima istraživača.

Uticaj redosleda rođenja na mentalno zdravlje

Prema Smit, pored uticaja na ličnost, biti najstarije djete može uticati i na mentalno zdravlje.

„Ako se na najstarijeg brata ili sestru stavi previše odgovornosti, djete može imati osjećaj da nije imalo dovoljno djetinjstva zbog obaveza koje su mu bile nametnute“, objašnjava ona. Ako porodica nema zdrave granice, to može dovesti do problema poput anksioznosti i depresije kod najstarijeg djeteta.

Ove potencijalno nezdrave granice takođe mogu uticati na odnose u odraslom dobu. To je naročito izraženo u porodicama gdje je najstarije djete znatno starije od mlađe djece i gdje preuzima značajne odgovornosti, praktično postajući roditeljska ili autoritativna figura.

Odraslo djete može nastaviti da gleda na odnose kao na oblasti u kojima mora imati autoritet, što može stvoriti sukobe u budućim vezama. „U zdravim odnosima, veze sa drugima mogu biti brižne i negujuće, ali ponekad potreba za kontrolom može dovesti do toga da najstarije djete postane previše rigidno i nedovoljno saradljivo“, zaključuje Smit za portal Very Well Mind.