Na današnji dan, 15. marta 1824. godine, rođen je srpski pisac Branko Radičević, lirski pjesnik mladosti, ljubavi i patriotskog zanosa.

On je rođen u Slavonskom Brodu, dan uoči svetog Aleksija, pa je po njemu i dobio ime kada je kršten sjutradan. Pred objavljivanje svoje prve knjige, svoje ime će promijeniti u Branko.

Kao oduševljeni pristalica jezičke reforme Vuka Karadžića, prvi je počeo da pjeva na narodnom jeziku i u duhu srpske narodne poezije. Pjesničkim slobodama označio je prodor u novu epohu.

Pjesme su mu pune vedrine, vitalnosti, vragolanske žudnje i uživanja u prirodi, ali je u nekima predosjetio sopstvenu ranu smrt.

Školovao se u Zemunu, Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Beču, gdje je studirao prava i medicinu i ušao u najuži krug Karadžićevih pristalica i prijatelja. Najljepše dane mladosti proveo je u Sremskim Karlovcima, čije su ljepote, posebno uzvišenje Stražilovo, bile njegova lirska inspiracija.

U poemi “Đački rastanak” opjevao je Sremske Karlovce i đačke radosti, a dubinu i misaonost je iskazao u pjesmi “Tuga i opomena”, a u satiričnoj pjesmi “Put” ismijao je protivnike Karadžićeve reforme.

Umro je u Beču 1853, a kasnije su mu kosti prenesene na Stražilovo.