Video
U životu postoje tri velike ljubavi, a svaka od njih ima vrlo određenu ulogu, tvrde psiholozi.
Preporučeno
U prvoj ljubavi sve gledamo kroz ružičaste naočare. Druga ljubav je drama iz koje izlazimo slomljenog srca. Pronaći ljubav u školi, te provesti s njom ostatak života? Nekima je to možda lijepa romantična priča, a za neke čak i definicija prave ljubavi.
Prve dvije služe, ukratko rečeno, kako bismo vidjeli šta nije ljubav. Moglo bi se i reći – da nas oslobodi iluzija.
Tri su velike ljubavi:
Idealizovana ljubav
Kad prvi put nekog volimo, to odgovara predloškoj, našoj (društvenouslovljenoj) idealnoj slici ljubavi i partnerstva.
Od „prave“ veze očekujemo strast i sklad, romantiku i zaštićenost, avanturu i povjerenje. Imamo konkretne zahtjeve od sebe i partnera i uradićemo sve što možemo da bismo ih ispunili.
Međutim, potajno osjećamo neslaganje između naših snova o savršenoj ljubavi i toga što je zaista moguće u stvarnosti. Zbog toga se nikada ne možemo opustiti i jako nam je važno mišljenje drugih. Ako roditelji ili poznanici kažu nešto loše, počećemo da sumnjamo u vezu.
Ako veza pukne, istovremeno ćemo imati dvostruki oproštaj: od naše prve velike ljubavi i od jednog ideala. Uprkos tome je većini ljudi lijepo sjećati se prve ljubavi. Naime, barem neko vrijeme smo živjeli u svom snu…
Dramatična ljubav
Prema drugoj velikoj ljubavi postavljamo se drugačije: znamo da u vezi ništa nije savršeno – ali smo odlučni da je učinimo koliko je moguće savršenom.
Često je druga velika ljubav puna strasti, ali i boli, i puna je drame. U zavisnosti od toga kakve ličnosti se susreću u vezi, pate, ili psihički, ili leti perje. U ovom slučaju nas boli briga za savjete drugih i slušamo jedino svoj unutrašnji glas – doduše, tek kako bismo otkrili kako nije uvijek sveznajući… Kad ta veza pukne, moguće je da – osim što nam se drugi puta slomi srce – izgubimo i vjeru u ljubav. Međutim, upravo tada i zbog toga smo spremni za ljubav broj tri!
Zrela ljubav
Za treću veliku ljubav je tipično da dođe onda kad je najmanje očekujemo – i to s nekim za koga nikada ne bismo očekivali. Nakon što smo u prvoj i drugoj ljubavi naučili da nema princa iz snova, niti možemo nekoga pretvoriti u princa, nismo više toliko zagriženi za potragu (za nekim određenim).
Često nakon drame drugog pokušaja ne vjerujemo više toliko u ljubav. Međutim, upravo to nas čini otvorenima za onog pravog. Za osobu koja nam pokazuje da ne mora biti savršen kako bi bio onaj pravi. Koji nam čini dobro, uz koju se osjećamo dobro i srećni smo. Takva ljubav najčešće preživi sve nevolje i napade, s njom ćemo preživjeti teška vremena i možemo se u potpunosti predati dobru.
Postoji li prečica?
Činjenica da se treba oprostiti od idealnog kako bismo bili srećni, tačna je u mnogim područjima života a ne samo u ljubavi. Ali, uprkos tome postavlja se pitanje: mora li se to uvijek dogoditi s bolnim iskustvom i ne možemo li napraviti nešto kako bi se prva ljubav održala do kraja života? Pa, recimo to ovako: sigurno je da ćemo iz iskustva i emocionalnih doživljaja učiti intenzivnije i upečatljivije od raznih mudrosti ili genijalnih misli. Ali, što se tiče ova tri pokušaja u ljubavi – ko kaže da se radi isključivo o tri različita partnera?
