Možda i najslavnija pjesma domaće kinematografije sigurno je „Za Beograd“ iz neprevaziđene komedije „Ko to tamo peva.“ Za muziku u filmu bio je zadužen Vojislav Kostić. Pjesmom su se proslaviil Miodrag i Nenad Kostić. Miodrag je svirao harmoniku i pjevao, dok je vrhunski humor filma dodatno pojačao Nenad instrumentom podjednako humorističnog naziva – drombulje.
Preporučeno
Šta pomisliti o instrumentu takvog naziva? Znate onaj troing-troing-troing zvuk koji dočarava odlazak stereotipnih karaktera u ironiju i ratni besmisao. To se postiže drombuljama. Zvukom zatezanja i opuštanja federa ismijava se naša nestabilnost. Kako društveno-politička, tako i karakterna. Tako da su Kostići filmu dali pečat podjednako kao i Krstići (neprevaziđeni autoprevoznici).
Film je ironičan, satiričan, duhovit, apokaliptičan, apsurdan, a takva je i pjesma. Uloga ova dva momka u filmu i jeste da pjesmom daju presjek dotadašnje radnje i najave buduću. Od uvodnih stihova „Sviće zora,“ preko „Nesrećnik sam od malena,“ i „Puče puška iz potaje,“ do „Švaba jaše“ i „Zemlja drhti.“
Interesanto je i da drombuljaš iz filma, zapravo nije vješt sviranju na drombuljama. On drombulja na plejbek, čime apsurd dobija potpuno nove, šire granice. Višeslojna priča o tragikomičnim dogodovštinama iz poluraspalog autobusa drombuljama postaje vanvremenska alegorija malograđanštine.
Pjesma donosi sliku stanja duha u narodu, koji se, bez obzira na prilike i državne sisteme, ne mijenja. Narod uvijek sluti nesreću, sprema se za nevolju, ne nada se progresu. „Čekaju da sunce sine,“ al’ nikako da dočekaju.
U takvoj situaciji pjesma i smijeh su najbolji lijek, posebno ukoliko se sjedine. Takvo stanje slikaju i film i pjesma. Kad čovjek malo bolje razmisli, nas drombulje najbolje opisuju, prenosi Express.
{youtube}9-0i8X8PZC4{/youtube}
Video