Video
Za najbogatije ljude na svijetu umjetnost je, prije svega, investicija. Za razliku od nekretnina ili akcija, umjetnička djela su prenosiva, često anonimna i podložna naglom rastu cijene. Slika kupljena danas za 20 miliona može za deset godina vredjeti višestruko više, naročito ako se promijeni trend ili ako autor dobije dodatni značaj na tržištu. U tom smislu, čak i djelo koje nekome izgleda ružno, može da bude izuzetno vrijedno u očima investitora.
Međutim, ono što dodatno podgrijava sumnje jeste činjenica da umjetnost može da posluži i kao alat za izbjegavanje poreza.
Evo kako to funkcioniše:
Kada vlasti milijarderu pošalju porez od 80 miliona dolara, oni ga ne plate odmah, kao sav normalan svijet. Umjesto toga, odu u šoping. Međutim, ne kupe jahtu ili vilu, već sliku. Daju 50 miliona dolara za nešto što izgleda kao dječija žvrljotina na zidu. I ne okače to umjetničko djelo u dnevnu sobu, već ga stave u neki Freeport. To su skladišta sa veoma visokim obezbjeđenjem, gdje ultrabogati ostavljaju svoju imovinu da bi zaobišli poreske zakone.
Tu slika oslobođena poreza čeka, a onda je stave na aukciju. Drugi milijarderi iz istog kruga počinju da se nadmeću ko će dati bolju ponudu. I to ne zato što žele ružnu sliku, već zato što na taj način vještački „naduvavaju” cijenu. Na papiru, ta slika od 50 miliona dolara, sada vrijedi 80 miliona dolara.
Sad dolazi do pravog preokreta. Vlasnici tu sliku ipak ne prodaju, već je doniraju muzeju. U trenutku kada to urade, vlada im otpiše 80 miliona duga poreza. Prvobitni dug poreza se tako poništava, oni ne plate ništa i još ih proglase velikodušnim filantropima i mecenama.
Pripadnost eliti
U mnogim zemljama postoje mehanizmi koji omogućavaju vlasnicima da umjetnička djela doniraju muzejima ili fondacijama, pri čemu im se vrijednost te donacije priznaje kao poreska olakšica. Ako je djelo u međuvremenu poskupjelo, vlasnik može da ostvari značajnu finansijsku korist, iako realna tržišna vrijednost možda nije porasla toliko na koliko je procijenjena.
Sljedeći sloj priče odnosi se na tzv. slobodne zone skladištenja umjetnina, luksuzne depoe u kojima se djela čuvaju van domašaja poreza i javnosti. U tim prostorima, slike i skulpture mogu godinama da mijenjaju vlasnike, a da nikada ne budu izložene. Time umjetnost postaje gotovo apstraktna valuta, nalik zlatu ili kriptovalutama, samo sa dodatnim slojem kulturnog legitimiteta.
Ne treba, naravno, zanemariti ni psihološki i društveni aspekt. Posjedovanje skupih umjetničkih djela simbol je statusa i moći. U svijetu gdje novac sam po sebi više nije dovoljan da impresionira, umjetnost postaje sofisticirani znak pripadnosti eliti. Kupovina djela koje „obični ljudi ne razumiju” može da bude čak i dio tog imidža, dokaz da pripadate krugu koji vidi vrijednost tamo gdje je drugi ne vide.
Ipak, tvrdnja da milijarderi kupuju umjetnost isključivo da bi „oprali novac” pojednostavljuje stvar. Iako postoje realni rizici i dokumentovani slučajevi zloupotreba, većina transakcija odvija se u okviru legalnih tokova. Prije bi se moglo reći da umjetničko tržište pruža prostor za fleksibilnost, zonu u kojoj se granice između kulture, kapitala i poreza često zamagljuju.
Zato, sljedeći put kada vidite ružnu sliku koja se prodaje za milione, znajte da ona za milijardere nije umjetnost, već finansijsko oružje zamaskirano kao kultura. A sistem je napravljen tako da im dopušta da ga iskoriste.
