Dolazi hladnije vrijeme, lako se čovjek prehladi, nazebe a i virusi se razlete na sve strane. Kijanje postaje sveprisutna pojava, čuje se svuda oko nas.

Da bi ispričali ovu priču, krenućemo od našeg omiljenog junaka iz antičkih mitova Prometeja.

Titan Prometej je riješio da napravi ljudski rod. Kao materijal mu je poslužila glina, koju je pomiješao sa vodom.

Postoji i vrezija priče da je Prometej miješao glinu sa sopstvenim suzama, pošto je u svojoj vidovitosti sagledao i sve muke, kroz koje će prolaziti ljudski rod.

Od te smjese napravio je glinene čovječuljke. Da bi oživjeli, bila je potrebno obdariti ih božanskim darom – životom. Po nekim tumačenjima ovog mita, taj posao je preuzela boginja Atina, ona je bila ta koja je udahnula život glinenim ljudima.

U drugoj verziji  je Prometej čitav posao odradio sam.

Napravio je specijalnu posudu i u nju zatvorio sunčeve zrake. Donio je tu bočicu i otvorio je kod statue čovjeka. Zraci su ušli u čovjeka, oživjeli ga a prvi znak života je bio taj što je čovjek – kinuo.

Prometej je bio oduševljen i poželio je svojoj kreaciji, čovjeku, dug život i dobro zdravlje.

To bi bilo jedno od objašnjenja.

Gdje se nalazi duša i da li duša može da pobjegne?

Od davnina su ljudi bili fascinirani životom kao jedinstvenom pojavom.

Duša se smatrala nosiocem života a ona se, po predanjima, nalazila u glavi.

Dakle, glava je bila veoma dragocjena, bilo je potreno da se zaštiti, kako sama glava tako i duša u njoj. Opasna mjesta su bili otvori na glavi kroz koje je duša mogla da pobjegne, izađe, a to su bila usta i nozdrve. Pošto su usta bila zaokupljena govorom, ishranom, nozdrve su bile te koje su predstavljale potencijalno mjesto odakle je duša mogla da pobjegne.

Nos i nozdrve, opasna mesta

A samo kijanje, kao nekontrolisani proces je predstavljao opasnost. Sem toga i bogovi su mogli tim putem da utiču na dušu čovjeka, pa su se prilikom kijanja pozivali oni najvažniji u pomoć.