Video
Svjetska banka je juče u svom izvještaju konstatovala ono što se već znalo. Pandemija Covid-19 će crnogorsku ekonomiju gurnuti u recesiju, a koliki će tačno biti pad BDP naredne godine zavisiće od gubitaka turističkog sektora i naravno trajanja epidemije i mjera koje su Vlade u regionu i Evropi uvele kako bi je stavile pod kontrolu.
“Pod pretpostavkom da Crna Gora izgubi jednu trećinu prihoda od turizma, procjenjuje se da će pad ekonomije u 2020. biti 5,6 procenata. Ako bi došlo do gubitka polovine prihoda od turizma, recesija bi mogla doseći i minus devet procenata”, stoji u Izvještaju SB.
MMF i SB konstatovali ono što već znamo
Loše prognoze su se nadovezale na one koje su prije dvije nedelje stigle i iz MMF koji je u svom Izvještaju takođe procijenio da će crnogorska ekonomija naredne godine doživjeti pad od 9 odsto.
Treba napomenuti da su ove projekcije rađene na osnovu optimistične pretpostavke da će se epidemija, u najmanju ruku, zauzdati u narednim mjesecima, što nipošto ne mora biti slučaj, a što bi onda značilo da će pad BDP biti i veći od trenutno projektovanog. Koliko će biti duboka i po društvo bolna kriza ukoliko dođe do pada od 9 posto najbolje ilustruje podatak da je, za vrijeme globalne recesije 2009. godine, Crna Gora izgubila 5,7 posto BDP-a.
Problem je što je pandemija samo razotkrila sve mane i slabosti ekonomskog sistema koji je u Crnoj Gori građen poslednjih 20 godina, što su pored međunarodnih finansijskih institucija prethodnih dana konstatovale i njegove arhitekte.
Dominantno učešće sektora usluga u BDP-u, nedostatak realne ekonomije, slaba pokrivenost uvoza izvozom koja je prošle godine iznosila 16 posto, ostaviće Vladi da dominantno, ako ne i jedino, rješenje potraži u zaduživanju.
Koliko bi se Crna Gora trebalo zadužiti za sada ostaje nepoznanica jer niko ne zna do kada će epidemija, a samim tim i mjere koje su Vlade diljem svijeta nametnule društvu i privredi, potrajati.
Za sada je sa cifrom jedini izašao dekan Ekonomskog fakulteta UCG Nikola Milović koji je rekao da bi, prema njegovim procjenama, to zaduženje trebalo iznositi između 550 i 600 miliona eura.
Međutim profesor ekonomije na Univerzitetu Mediteran dr Milenko Popović i ekonomski analitičar Predrag Drecun poručili su u izjavi za Standard da je ova cifra proizvoljna i da nije jasno na osnovu kojih parametara se do nje došlo.
Zaduženje koje ne donosi rast i zaposlenost nema smisla
Popović je ocijenio da će nivo zaduženja zavisti od toga koliki će pad BDP-a tačno biti što će zavisti od trajanja pandemije ali i realokacije resursa koje su predviđene da se obave između sektora ekonomije kao i na socijalna davanja. Takođe, možda i najvažnije pitanje će biti na šta se planira taj novac potrošiti. Ovdje valja podsjetiti da je SB u jučerašnjem Izvještaju napomenula da “visok javni dug ograničava obim u kojem država može da pruži podršku domaćinstvima i firmama”.
Popović ističe da je pitanje namjene novca naročito važno jer za Crnu Goru, čiji je javni dug prije početka pandemije iznosio preko 70 posto BDP-a, zaduživanje ima smisla jedino ukoliko bude utrošeno na projekte koji bi imali visoku društvenu i privatnu stopu prinosa i koji bi generisali visoku zaposlenost.
U ovom momentu, smatra Popović, jedino ulaganje u agrosektor može proizvesti takve efekte, uz napomenu da bez ozbiljnih istraživanja nije moguće utvrditi koliko bi to novca iznosilo ali je siguran da je to daleko manje od 600 miliona eura na godišnjem nivou.
Zbog toga, Popović napominje da treba dobro razmisliti o zaduživanju uopšte ukoliko ono neće proizvesti rast i zaposlenost.
Javni dug će naredne godine dostići 95% BDP
“Sadašnji nivo javnog duga je vrlo visok, oko 73%, što znaći da bi sa novim zaduživanjem od 600 miliona eura, koji čine 12% BDP-a, nivo javnog duga porastao na 85% BDP-a. Međutim, ako iduće godine BDP padne za 9 posto, kako MMF predviđa, taj isti iznos javnog duga bi, u stvari, predstavljao čitavih 95% BDP-a. Ako bi se ovakav trend pada BDP-a nastavio i u sledećim godinama tada bi stepen zadženosti porastao prvo na 106% pa na 117% i tako dalje. U samo tri godine bili bi doslovno obogaljeni. Ovo sve, naravno, pod pretpostavkom da kriza traje tri godine o čemu baš ništa ne znamo”, poručio je Popović i dodao da dinamička perspektiva ukazuje još ilustrativnije na razloge protiv zaduživanja.
“Naime, jedno iscrpno istraživanje koje pokriva period od 200 godina pokazuje da je stopa rasta zemalja sa dugom preko 90% BDP manja za čitavih 1,7 procentnih poena od one u zemaljama sa dugom u rasponu od 30% do 60% BDP (stope rasta od 3,4% nasuprot 1,7%). To znači da bi, čak i ako bi ova drama trajala samo godinu dana, ukupna vrijednost izgubljenog rasta (mjerena sadašnjom vrijednošću) sa apsolutnom vjerovatnoćom bila u rasponu od oko 900 miliona do oko milijardu i 700 miliona. Riječ je, očito, o vrijednosti izgubljenog rasta, tj. o šteti koja je znatno veća od vrijednosti pozajmljenih sredstava”, objasnio je profesor ekonomije na Univerzitetu Mediteran.
Zbog svega toga se, kako je rekao, postavlja opravdano pitanje da li je cifra od 600 miliona zapravo procjena koja je stigla iz Vlade a koja se “sada treba pojačati stručnim mišljenjem baš kao što je to bio slučaj i sa onim prethodnim skupom uglednih ekonomsta pod maskama”.
Treba nam najmanje milijardu eura
Sa druge strane, prema računici ekonomskog analitičara Predraga Drecuna, Crnoj Gori će biti potrebno najmanje milijardu eura da prebrodi krizu jer će samo turistički sektor genersati minus od 700 miliona eura. On je napomenuo da vlade prema njegovom iskustvu uvijek iznose previše optimistične procjene, što je, vjeruje, slučaj i sa onom Vlade Crne Gore da će manjak iznositi 500 miliona eura.
“Ako turizam generiše najmanje milijardu eura crnogorskog GDP-a, a nadležni kažu i više, smatram da su efekti turizma na ostale djelove naše privrede makar još 40% ako ne i više. Dakle, ako od turizma ove godine ne budemo imali 50 posto prihoda, onda je jasno da ćemo samo po osnovu turizma i indirektnih negativnih uticaja na ostalu ekonomiju, imati najmanje 700 miliona eura manjka. Dodamo li tome i direktne negativne efekte krize, na druge grane, smatram da je manjak od milijardu eura u našem platnom bilansu vrlo izvjestan. Novac nam treba da bi očuvali likvidnost sistema. Naš sistem je visoko uvozno zavisan, a to znači da će ove godine biti još zavisniji, jer za dva mjeseca krize nijesmo povukli nijedan proakativni potez, osim dva kruga odbrambenih mjera koje imaju svoj cilj i opravdanje”, rekao je Drecun.
Aranžman sa MMF – da ili ne?
On smatra da se do novca može doći iz više izvora: komercijalnih banka, međunarodnih investicionih fondova, javnoprivatnog partnerstva, daljom emisijom obveznica, boljim ekonomskim odnosom sa dijasporom, mobilizacijom umrtvljenog domaćeg kapitala i prodajom dijela državne imovine.
Međutim, Drecun je uvjeren da bi aranžman sa MMF-om bio najgore rješenje zbog istorijata ove institucije koja je zaduživanje uslovljavala strogim mjerama štednje koje su imale još gore efekte po ekonomiju.
Popović, sa druge strane, ne odbacuje mogućnost aranžmana sa MMF-om jer je “sada na drugačijim pozicijama” i više ne igra ulogu “finansijskog policajca novog Vašingtonskog konsenzusa”. Osim toga, Popović očekuje i promjenu mandata ECB te napominje da bi izdavanje zajedničkih Euroobveznica dovelo do otvaranja novih programa pomoći koje bi jednim dijelom bile dostupne i našem regionu.
Međutim, sve i da programi pomoći globalnih finansijskih institucija budu dostupni i povoljni napominje da još uvijek ne znamo da li se starim politikama može rješavati kriza koja nema pandana u istoriji.
“Ono na šta bi trebalo obratiti pažnju je problem stabilnosti cijena, nešto sa čim se nismo sreli od kraja sedamdesetih. Naime, postavlja se pitanje dali se monetarnom ekspanzijom može rešavati ovakva vrsta šoka na strani ponude. Drugim riječima, dali će se ovakav globalni rast agregatne tražnje iscrpjeti kroz rast proizvodnje ili kroz rast cijena. Ova kriza ponude nije kao ostale. Klasične stabilizacione politike ovdje ne funkcionišu na stari način”, poručuje Popović.
Visina duga nije problem, već nedostatak projekata i političkog konsenzusa
Na kraju, za koliko god se novca zadužili postavlja se pitanje da li će Crna Gora biti sposobna i da ga vraće. Drecun kategorično tvrdi da se svakim dugom može upravljati “ako umijete i ako želite”. Kako napominje, ni povjeriocima nije u interesu da država bankrotira jer bi to i njih dovelo u još težu poziciju.
Preporučeno
“Recimo da ste vi domaćin kome je sin uništio imovinu i stvorio dugove, a taj novac je popio i potrošio na dnevna zadovoljstva. Kako biste reagovali. Pozovete povjerioce, kažete da ste svjesni problema, ali da imate plan za novi realni oporavak vašeg imanja. Prezentirate to povjeriocima i zatražite reprogram obaveza. Svaki povjerilac države zna da bi ga bankrot države dužnika doveo u još težu poziciju. Siguran sam da bi pred argumetima odlučne valorizacije naših resursa, svaki povjeriolac zbog svog interesa prihvatio da nam da novu šansu. Ovo naravno izgleda prosto, ali vjerujte da je u suštini tako. Naš problem nije u visini duga. Naš problem je u nedostatku kvalitetnih projekata, i u nedostatku političkog konsenzusa da se sprovedu ti porojekti. Naše društvo je svakim danom politički sve više polarizovano, a to ne pogoduje donošenju kvalitetnih odluka u ekonomskom dijelu sistema”, zaključio je Drecun.
