Rast cijena sirove nafte, izazvan geopolitičkom nestabilnošću u regionima ključnim za globalno snabdijevanje, natjerao je vlade širom Evrope da se udalje od klasičnog tržišnog pristupa i uvedu čitav niz mjera kako bi amortizovale udar na građane i privredu. U praksi, to znači da cijene goriva danas u mnogim državama više nijesu rezultat isključivo odnosa ponude i potražnje, već i direktnih političkih odluka.
KONTROLA CIJENA KAO PRVI ODGOVOR NA KRIZUCrna Gora primjenjuje jedan od direktnijih modela kontrole cijena goriva u regionu. Vlada sada na svakih sedam dana administrativno određuje maksimalne maloprodajne cijene, koje se formiraju na osnovu kretanja cijena na međunarodnom tržištu, uz ograničenu maržu distributera. Cijene u našoj državi se trenutno kreću e oko 1,50 do 1,51 eura za benzin i oko 1,54 eura za dizel. Ovakav model omogućava relativnu stabilnost za potrošače, ali istovremeno znači da tržište praktično ne funkcioniše slobodno, jer država ima ključnu ulogu u određivanju krajnje cijene.
Sličan pristup primjenjuje i Hrvatska, gdje vlada takođe određuje maksimalne cijene goriva, ali uz nešto fleksibilniji model. Cijene se usklađuju periodično, a tokom 2026. godine benzin se kretao oko 1,50 eura po litru, dok je cijena dizela ograničena uredbom Vlade Hrvatske na 1,55 eura. Država određuje gornju granicu, ali distributerima ostavlja određeni prostor unutar tog limita, čime se pokušava održati minimum tržišne konkurencije, uz istovremenu zaštitu građana od naglih poskupljenja.
Mađarska je otišla i korak dalje, uvodeći ne samo ograničenja cijena već i selektivnu primjenu tih mjera. Maksimalna cijena benzina je 1,54 eura, ali su niže cijene bile rezervisane prvenstveno za domaće stanovništvo, dok su strani vozači često plaćali tržišne cijene. Uz to, vlasti su koristile robne rezerve kako bi povećale ponudu u kriznim momentima i spriječile nestašice. Ovakav model je kratkoročno stabilizovao domaće tržište, ali je izazvao i kritike zbog diskriminacije i narušavanja principa jedinstvenog tržišta.
REGULACIJA TRŽIŠTA BEZ DIREKTNOG OGRANIČENJA CIJAN
Za razliku od ovih država, Austrija nije direktno ograničavala cijene, već je regulisala način njihovog formiranja. Prema važećim pravilima, cijene goriva mogu se povećati samo jednom dnevno, i to u podne, dok su sniženja dozvoljena u bilo kom trenutku. Ova mjera ima za cilj da spriječi nagle i česte promjene cijena tokom dana, koje mogu zbuniti potrošače i otvoriti prostor za manipulacije. Austrijski model tako zadržava tržišni princip, ali uvodi regulatorni okvir koji povećava transparentnost i predvidljivost.
Poljska se odlučila za drugačiji pristup, oslanjajući se prvenstveno na fiskalne mjere i uticaj države kroz velike energetske kompanije. Smanjenjem PDV-a i akciza država je direktno uticala na snižavanje cijena goriva, dok državna kompanija Orlen ima značajnu ulogu u formiranju cijena na tržištu. Kao rezultat, cijene goriva u Poljskoj bile su niže nego u mnogim zapadnoevropskim državama, što je dovelo do povećanog dolaska vozača iz susjednih zemalja. Iako ovakav model ne uključuje formalno ograničenje cijena, on ipak predstavlja snažnu državnu intervenciju kroz poresku politiku i kontrolu ključnih aktera na tržištu.
RACIONALIZACIJA I PORESKA OGRANIČENJA KAO DODATNI ALATI
Slovenija je u određenim momentima krize posegnula za mjerama kontrole količine goriva. Uvođenjem ograničenja od 50 litara po vozilu dnevno, vlasti su pokušale spriječiti paniku i gomilanje goriva koje bi moglo dovesti do nestašica. Ovakve mjere se obično primjenjuju kratkoročno i u vanrednim okolnostima, ali jasno pokazuju koliko brzo tržište može postati nestabilno u uslovima globalnih poremećaja.
Posebno interesantan primjer predstavlja Sjeverna Makedonija, koja je primijenila snažan fiskalni pristup u borbi protiv rasta cijena. Vlada je smanjila PDV na gorivo sa 18 na 10 odsto, uz mogućnost dodatnog smanjenja akciza u zavisnosti od kretanja cijena na svjetskom tržištu nafte. Ova mjera je imala neposredan efekat: cijene goriva kretale su se između 1,37 i 1,55 eura po litru, čime su ostale među najnižima u regionu. Građani su dnevno štedjeli značajne iznose, procijenjene na oko 200.000 eura, dok je potrošnja porasla za oko devet odsto. Povećana potražnja, uključujući i dolazak stranih vozača, dodatno je opteretila tržište, ali je država imala dodatni oslonac u robnim rezervama koje pokrivaju oko 60 dana potrošnje.
Sve ove mjere pokazuju da evropske države sve češće koriste kombinovane modele kako bi odgovorile na energetsku krizu. Ograničavanje cijena, smanjenje poreza, regulacija tržišta, kontrola količine i korišćenje rezervi postali su standardni alati u upravljanju krizom. Iako se pristupi razlikuju, zajednički cilj ostaje isti – zaštita građana i očuvanje stabilnosti tržišta.
Preporučeno
Kriza na Bliskom istoku dodatno je naglasila ranjivost evropskog energetskog sistema i pokazala da slobodno tržište ima svoja ograničenja u uslovima globalnih šokova. U takvim okolnostima, država ponovo preuzima centralnu ulogu, balansirajući između tržišnih principa i potrebe za intervencijom, dok Evropa traži održiv model za buduće energetske izazove.
Video