Video
“Kao profesionalca koji je svoj maltene čitav radni vijek proveo u civilnom vazduhoplovstvu, pogodila me je slika posljednjega Fokkera 100 koji se na kamionu transportuje do neke livade u podgoričkom naselju Tološi. Moram priznati da me je ta scena pogodila i emotivno. Bez namjere da bilo kome što spočitavam, pitam se kako u Crnoj Gori nema baš ni malo sluha za neke vrijednosti. A Fokker 100 jeste vrijednost, možda i najveća u modernoj crnogorskoj istoriji”, ističe Đurišić.
Prema njegovim riječima, taj avion otvorio je vrata našoj zemlji u EU.
“Doveo je dijasporu direktnim letovima i sa crnogorskim posadama, dovezao je turiste za koje smo mogli prvi put reći da smo ih zaista mi doveli u Crnu Goru sprovodeći tu, najkomoleksniju radnju, let. Kao tehnički, tehnološki i finansijski najsloženiji projekat koji je Crna Gora imala, Montenegro Airlines se oslanjao upravo na Fokker, pa čak i kad mu je vrijeme polako isticalo. Taj avion je pokazao dalje putokaze kompaniji, i uz kvalitetan tim ljudi, doprinio da se za 20 godina, od osnivanja MA pa sve do 2013. preveze više miliona putnika, direktno i indirektno u budžet inkasira preko milijardu prihoda, da se kompanija izgradi do flote od devet aviona kojom upravljaju i koju održavaju crnogorci”, ukazuje on.
Može se reći, smatra Đurišić, bez zadrške, da je Fokker jedan od graditelja crnogorske moderne civilne avijacije.
“Taj avion je, u ostalom, razvio i crnogorske aerodrome. Crna Gora je izdvojila 1,2 milijarde za auto put iz “ničega u niđe”, a svega 20 miliona dolara kada je građen MA. A aviokompanija je, nakon toga, bez trošenja novca poreskih obveznika, stvorila autoputeve prema Frankfurtu, Cirihu, Parizu, Rimu… pa i prema čitavom svijetu. Razlika je evidentna, kako god da je posmatramo. Osim toga, Montenegro Airlines je bio prepušten tržištu i tržišnoj utakmici u kojoj je, između ostalog, uspio da ima svoje avione bazirane u Libiji, Albaniji, Makedoniji i Srbiji”, jasan je on.
I takvom MA država je, kako dodaje, bila “maćeha”, koja mu nije davala ni približno podršku kakvu je najveći i pravi crnogorski “ambasador” zavrjeđivao.
“Nadam se da se takve greške neće ponavljati, i da ćemo konačno poći od narodne izreke “tuđa ruka svrab ne češe”. Kad se prisjetim perioda od 1993. do 2013. godine, uzdignute glave mogu da kažem da se u Crnoj Gori od nule može napraviti čudo, ako se zaista to želi. To je pokazao tim kojim sam rukovodio u Montenegro Airlinesu”, poručio je.
Preporučeno
I na kraju, kako je zaključio, gledajući kamion koji odvozi posljednji Fokker prema tološkoj livadi, pogođen takvom scenom, pitao se zašto taj avion nije dobio mjesto koje mu pripada na aerodromu u Podgorici, gdje bi i dalje prkosio vremenu i stajao kao simbol jednog uspješnoga poglavlja crnogoskog vazduhoplovstva.
